P. R.

Popov: Odakle smjelost da se još nešto napiše o Dostojevskom?

Knjiga „Gordi i ponizni - paradoksalisti Fjodora Dostojevskog“ autora prof. dr Jovana Popova predstavljena je u nastavku književnog programa XXXIX festivala Grad teatar, na Trgu pjesnika u Budvi.

Izdavač knjige je Srpska književna zadruga, a autor je za ovo djelo nagrađen nagradom „Nikola Milošević“ za 2024. godinu. Moderator večeri bio je Nikola Marinković, glavni i odgovorni urednik Srpske književne zadruge.

Na početku večeri, Marinković je istakao temeljne metodske i tematske okvire Popovljevog istraživanja, označivši knjigu kao primjer ozbiljnog karakterološkog pristupa romanima Fjodora Dostojevskog.

“U pitanju je jedna karakterološka studija koja pokriva zaista cjelinu, dakle najvažnije likove i djela Fjodora Mihajloviča. I kroz analizu likova i djela, ne samo da otkriva nešto novo o velikom ruskom piscu, već i govori nešto o svima nama. Jer Dostojevski je definitivno jedan od autora koji, kada ga čitate, zapravo govori o vama samima. Koliko god njegovi likovi djelovali paradoksalno, nekako previše dinamično, možda i tragično, dramatski, ali oni zaista predstavljaju mogućnosti ličnosti svakog od nas. I ova knjiga je upravo knjiga o tome“, rekao je Marinković.

Govoreći o sopstvenom pristupu Dostojevskom, Popov je naglasio da je riječ o više od književnoistorijskog istraživanja, uz osvrt na institucionalni kontekst izučavanja Dostojevskog u Srbiji.

“Odakle smjelost, poslije svega onoga što je o Dostojevskom napisano, da uopšte ne idemo šire od srpskog jezika, da se još nešto napiše? Uključujući, naravno, i autore iz Crne Gore. Moja koleginica iz Podgorice nedavno mi je poslala novo izdanje svoje knjige, Sonja Tomović-Šundić. A da pomenem i Milosava Babovića, rodom iz Crne Gore, koji je predavao na slavistici u Beogradu, doktorirao na Dostojevskom u Podgorici, objavio tezu “Dostojevski kod Srba“, kasnije još jednu monografiju o Dostojevskom biografskog tipa. Pomenut je večeras i Nikola Milošević, a poslije njega taj predmet je na katedri za opštu književnost naslijedio Dragan Stojanović. Kada je on otišao u penziju, ja sam se, na sopstvenu inicijativu, prihvatio tog posla, jer je zaista važno da se proučavanje djela Fjodora Dostojevskog na katedri održi”, kazao je Popov.

On je govorio i o osnovnim crtama metodologije koja stoji u osnovi knjige, istakavši da se odlučio za kombinovani pristup.

“Ja predajem predmet koji se zove “Aspekti romana Dostojevskog” i tu pratim manje-više hronološki njegova najvažnija djela. Međutim, pristup koji sam primijenio u ovoj knjizi je drugačiji. On je metodološki postavljen prilično eklektički, u onom boljem smislu. Volim taj akademski eklekticizam jer vam on omogućava slobodu kretanja u okviru nauke o književnosti. Tako da sam i ovdje ukrštao metod istorije književnosti, tematološki metod, komparativni metod, ali u krajnjoj liniji ipak dominira hermeneutika. Dakle, tumačenje samog teksta, pri čemu sam zalazio i na područje tzv. egzistencijalne hermeneutike. To znači da sam ulazio i u biografske pojedinosti kada mi je to bilo neophodno“, dodao je Popov.

Posebnu pažnju Popov je posvetio terminu “paradoksalista“, koji se nalazi u podnaslovu knjige.

“Ja sam, naravno, pošao od 'Zapisa iz podzemlja'. U njemu njegov junak, zapravo na jednom mjestu, taj pripovjedač, koji sada nije isto lice kao i sam junak, naziva tog junaka paradoksalistom. Ali, to je ostalo kao određujući termin. Mene je to podstaklo da razmišljam o tome kako i mnogi drugi junaci kod njega zapravo posjeduju sličnu karakternu protivrječnost koja ih čini paradoksalnim. I zato sam govorio o paradoksalistima u množini. U čemu je ta paradoksalnost? To u naslovu “gordi i ponizni” nije kao opozicija, nego je riječ o onima koji su istovremeno i ponizni i gordi”, istakao je Popov.

Osvrnuo se na ideološku i recepcijsku upotrebu Dostojevskog u dvadesetom i dvadeset prvom vijeku, ističući zaboravljene ali značajne ruske kritičare.

“(Nikolaj) Dobroljubov je bio veoma citiran i omiljen u vrijeme kada je kod nas i u Sovjetskom Savezu dominirala marksistička kritika, jer je on sam bio ljevičar. A poslije toga je nezasluženo potisnut u zaborav. To je kritičar koji je umro sa 25 godina. I pritom posljednje što je pročitao od Dostojevskog prije nego što je umro, i što je izašlo, bili su 'Poniženi i uvrijeđeni'. On dakle nije dočekao čak ni 'Zapise iz podzemlja'. A bio je upravo uočio da se u djelima dotadašnjeg Dostojevskog suprotstavljaju ti krotki i gordi”, kazao je Popov.

Popov je mišljenja da je na Dostojevskog najviše uticao boravak na robiji.

"To je ono što je doprinjelo i dovelo do njegovog unutrašnjeg prevrata, do te metanoje u njemu, do njegovog ideološkog prevrata. Što se tiče društvenih zbivanja, on je bio veoma oprezan posle izlaska sa robije dok mu još nije omogućeno da se vrati u književnost i u prijestonicu, odnosno u jednu od dve prijestonice. Mada ja mislim da je on zaista intimno prihvatio carizam i postao konzervativac, to što je recimo Nikola Milošević uvijek osporavao. On je smatrao da taj njegov unutrašnji preobražaj zapravo nije bio iskren i autentičan", kazao je Popov.

Analiza likova: sluge, lakrdijaši i erotičari

Popov je analizu likova podijelio na sluge, lakrdijaše i erotičare.Govoreći o slugama, istakao je da je najzanimljivije što sluge ponekad preuzimaju dominaciju i postaju nadmoćni nad svojim gospodarima.

“To je nešto što ima svoju evolutivnu nit, ali sam izbjegavao da o tome govorim u nekom smislu pravolinijskog razvoja. Dakle, jeste to povezano i sa epohalnim istorijskim događajima, sa oslobađanjem kmetstva, to je sve tačno. Ali nije kod Dostojevskog to baš tako, on ne bi bio tako veliki pisac kada bi to bilo tako strogo razgraničeno i šematski postavio“, rekao je Popov.

Kada je riječ o lakrdijašima, Popov je istakao da su oni jedna od najvažnijih specifičnosti u cjelokupnom stvaralaštvu Fjodora Dostojevskog, naročito u njegovoj najzrelijoj fazi.

“Kolosalni kralj svih lakrdijaša jeste Fjodor Pavlovič Karamazov. On nije u ravnoteži sa Miusovim, njih dvojica se sučeljavaju samo u jednom pogledu. Miusov je sporedan junak, to je neumjestan skup pogleda. Fjodor Pavlovič je tu dominantna figura u kojoj su opet sintetisane prethodne lakrdijaške figure, recimo kao što je onaj Lebedev iz “Idiota”. Dakle, to su oni koji su ponizni, kod kojih su gordost i poniznost u najvećoj mjeri u neraskidivom doticaju iz preplitanja. Oni  neprekidno ponižavaju sami sebe da bi mogli ponižavati i druge. Kada postaju demonski, nihilistički, tada im više ništa nije sveto i nemaju nikakvu vrijednost, što je krajnji stepen njihove lakrdije. A Fjodor Pavlovič Karamazov je upravo takav lik“, kazao je Popov.

Osvrt na homoseksualne naznake i društvene kontekste

Govoreći o erotičarima, Popov je istakao da je ljubav između muškarca i žene kod Dostojevskog patološka, ali da postoje i naznake homoseksualnosti.

"Mislim na patološke ljubavi gdje su termini sadizma, mazohizma i fetišizma izbili u prvi plan. Za mene je bilo važno da pokažem da nije riječ prije svega o seksualnom sadizmu i mazohizmu, jer toga kod Dostojevskog nema, nego je prije svega riječ o onome što je Frojd nazivao moralnim mazohizmom. Frojd je mazohizam definisao kao sadizam okrenut prema sebi, dakle to su dvije strane istog novčića. Frojd je to nazivao moralnim, a From socijalnim mazohizmom i tu onda nalazimo na čitav repertoar situacija u kojima se te stvari pokazuju", kazao je Popov.

Ističe da je jedini otvoreni homoseksualni odnos pronašao u "Njetočki Njezvanovoj".

"To je nezavršeni rani roman, i u jednom od tri poglavlja imamo odnos između Njetočke i Katje koji je eksplicitan. Samo sam tu tražio razlog kako je 1849. godine to moglo da prođe i da bude štampano u časopisu, pa sam pronašao u literaturi da je ta vrsta ženske homoseksualnosti bila tolerisana do određene mjere. Neću sada da ekspliciram granice, ali postoji objektivna granica koja se ne može prikazati i koja se ne toleriše. Ipak, čak je i crkva, što potvrđuju ozbiljni radovi, tolerisala neku vrstu lezbijskog odnosa, ili bar pseudo-lezbijskog. Taj odnos u “Njetočki” jeste eksplicitan. Bilo je reakcija od kolega da je to ugađanje trendovima, ali nije ni ugađanje trendovima, niti bježanje od njih", naglasio je Popov.

Razgovor sa publikom

Osvrnuvši se na više tematskih slojeva Popovljeve interpretacije, te postavljajući nekoliko pitanja koja su, kako je naveo, podstaknuta prethodnim tokom razgovora i odlomcima iz knjige, akademik prof. dr Siniša Jelušić je ukazao na hermeneutički pristup i prisustvo metafizičko-religijskog sloja u ruskoj filozofiji “Srebrnog vijeka”, posebno među piscima i misliocima koji su Dostojevskog čitali kroz teološku prizmu.

„Vi ste pominjali termin hermeneutika u tumačenju. Svi ruski filozofi Srebrnog vijeka posebno su uključivali taj bez ostatka metafizičko-religijski problem. Meni se čini da vi niste išli sasvim na tom tragu i to je sasvim jasno. Kakav je zapravo onda, u tom smislu i vašeg opredjeljenja, odnos metafizike i književnosti kad je riječ o Dostojevskom?“, pitao je Jelušić.

U nastavku je podsjetio na primjer Fridriha Kofmana koji je Dostojevskog uvrstio među egzistencijalističke mislioce, te na poznatu kritiku (Nikolaja) Berđajeva od strane Mihaila Bahtina, upitavši Popova da li dijeli to stanovište. Posebno se zadržao na tumačenju Dostojevskog kod Nikole Miloševića.

„Za Nikolu Miloševića je on bez ostatka nihilistički, ateistički mislilac, a ovo drugo sve samo neka kompenzacija, projekcija, koja bi mogla tumačiti da je na neki način lažna. U kom smislu je Vaša, tako da kažem, uslovno ideološka pozicija čitanja značenja Dostojevskog drugačija ili bliska sa?“, dodaje Jelušić.

Na kraju, akademik Jelušić je istakao da mu je posebno značajan bio autorov osvrt na pripovijetku “Krotka”, te se zadržao na pitanju ikone bogorodice u trenutku samoubistva glavne junakinje.

„Krotka će izvršiti samoubistvo sa ikonom na grudima. Znači imamo u hrišćanstvu smrtni grijeh samoubistva, ovdje imamo dopunu samoubistva sa ikonom i to ostaje ona velika zagonetka. Ostaje sada zagonetka njene pokretačke motivacije da u tom času izvrši upravo takav tip samoubistva“, kazao je Jelušić.

Jelušić je ukazao i na mogućnost drugačije psihoanalitičke interpretacije ženskih likova kod Dostojevskog.

„Kod vas je Frojd u prvom planu kad govorite. Ali meni se čini, pogotovo kad je riječ o ženskim likovima, da treba uzeti u obzir Jungovu psihologiju jer je značenje anime veoma važno. Upravo ta anima Krotkina, a to imamo i kod Sonje, oni djeluju, transformišu. To je neka vrsta uticaja po mom sudu sofijanističke ruske filozofije“, rekao je Jelušić.

Zahvalivši akademiku Jelušiću, Popov je kazao da su pitanja i komentari „potkrepljeni pažljivim čitanjem i ozbiljnim promišljanjem“, pa se osvrnuo redom na sve navedene stavove. Što se tiče Jungovske interpretacije, ukazao je da su neki drugi autori u savremenoj slavistici i književnoj teoriji, kao što su Jasmina Ahmetagić i Olivera Žižović, više razvijali tumačenja ženskih likova kroz Jungove arhetipove. On se, kako je naveo, nije odlučio da taj pristup uključi u knjigu jer bi integracija toliko različitih psihoanalitičkih pristupa „bila prezahtjevna”.

„Svako pronalazi svoje uporište i prosto ja nisam u stanju bio da sve to integrišem u svoju knjigu i mislim da jednostavno to ne bi bilo ni moguće“, kazao je Popov.

Na pitanje o ikoni bogorodice u Krotkoj, Popov je potvrdio važnost detalja koji je često bio predmet ranijih tumačenja.

„To je pitanje kojim se najviše bavio Dragan Stojanović, zašto Krotka skače sa ikonicom u naručju, jer nismo rekli, to je ikona Bogorodice. Jedno od mogućih tumačenja, koje je meni najbliže, jeste da ona upravo time želi da taj najveći kapitalni grijeh, grijeh samoubistva, unaprijed iskupi, odnosno da izmoli oproštaj za grijeh“, rekao je Popov.

Na primjedbu o tumačenju Dostojevskog kod Nikole Miloševića, Popov je izrazio rezervu prema tvrdnji da ga je Milošević smatrao nihilistom ili ateistom.

„Mislim da je pretjerano reći da je on Dostojevskog posmatrao kao nihilistu ili ateistu. Nikola Milošević je u njemu vidio generalnog antropološkog skeptika. Da on prije svega čovjeka vidi kao rđavo stvorenje. Za Nikolu su likovi kao starac Zosima, pa čak i Aljoša Karamazov, bili umjetnički neuspjeli. Ja sam na jednom mjestu to otvoreno i rekao, Krotka nije bila krotka po svojoj prirodi“, kazao je Popov.

Zaključno, Popov je kazao da mu je najbliži tzv. psihološko-antropološki pravac u interpretaciji Dostojevskog, i da mu nisu sporni ni religijski ni ideološko-politički slojevi, ali da ih nije učinio središnjim dijelom svoje analize.

„To je nešto što meni ne proističe iz mene, kako da vam kažem, dakle nije moj primarni interes. Ne sporim vrijednost tih tumačenja, ali ovo je moj ugao“, rekao je Popov.

Profesorica Božena Jelušić postavila je pitanje, a koje joj je predočila njena učenica, vezano za ispitivanje ženskih likova i tumačenje odnosa likova kod Dostojevskog, sa posebnim osvrtom na paradigmu paradoksalnosti kod Dostojevskog i temu lezbijskih odnosa.

„Ono što me zanima jeste da li ste primijetili odnos Svidrigajlove supruge prema Dunji kao klasičan lezbijski odnos, s obzirom na to da ona prihvata sve sluškinje kao muževljeve ljubavnice, osim Dunje? Takođe, u vezi s temom lezbijskih odnosa, postoje tumačenja, između ostalog i kod Simon de Bovoar, da je crkva nekada tolerisala takve latentne veze. Koje ste sve ženske likove u djelu obrađivali i da li ste se bavili aspektima narcizma u okviru poniznosti i gordosti kod likova?“, pitala je Jelušić.

Popov je detaljno odgovorio, obrazlažući svoj pristup i granice obrade ženskih likova u knjizi.

“Tu ste zaista izneli jednu zanimljivu ideju koja se tiče Dunje i Marfe Petrovne. Dunja nije sluškinja, ona je bila u formi neke guvernante, dobijala je platu i imale su tešku maternalnu situaciju. Da li je njihov odnos lezbijski? Moglo bi se govoriti o tome, ali tamo se kaže kako je postojao prećutni sporazum između Svidrigajlova i njegove žene da su mu dozvoljene avanture sa sluškinjama, ali nikako nije bilo dozvoljeno zaljubljivanje, odnosno prelazak granice tjelesnog. Upravo mu se to desilo sa Dunjom i zato nemojte zaboraviti da je ona Dunju izbacila iz kuće. Da li je to ljubomora, kao što vi implicirate? Inače, nisam uključio u ovu knjigu rad koji će, nadam se, uskoro izaći, gdje afirmišem jednog svog studenta i njegovu ideju. Pozdravljam to što citirate svoju učenicu jer mladi imaju svježe ideje. Sasvim je moguće, spreman sam da razmotrim. Za mene su u knjizi bili presudni ženski odnosi Njetočke i Katje, druge ženske likove nisam zapazio i nisam obradio. Što se tiče naznaka, pomenuo sam raspravu između Grušenjke i Katarine Ivanovne gdje dolazi do konfrontacije, ali i nekakve lezbijske tenzije, to sam pomenuo. Ženski likovi u knjizi su u manjoj mjeri zastupljeni. Moj uvaženi profesor Dragan Stojanović tome je posvetio mnogo više vremena (“Iz rajskog uma Dostojevskog”), a ja nisam smatrao da sam kompetentan da se previše miješam u te stvari“, odgovorio je Popov.

Popov je veče završio zahvalivši prisutnima i pozvao na nastavak rada sa knjigom kroz lično čitanje i dalje tumačenje.