Vanja Kovačević [ TVCG ]

TUŽNA VIJEST

Odlazak Mrvaljević: Ubijedila nas da vile postoje i da je život dar rijetkih

Glumica Ivana Mrvaljević preminula je u 48. godini. Rođena je na Cetinju gdje se školovala i završila Fakultet dramskih umjetnosti, a magistrirala je produkciju u Torinu.

Sedam godina bila je stalni član ansambla Gradskog pozorišta, a 2001. godine osnovala je nevladinu organizaciju „Teatar mladih na Cetinju”.

Od 2012. do 2016. godine bila je direktorica Gradskog pozorišta, a prije toga obavljala je dužnost umjetničke direktorice Kraljevskog pozorišta Zetski dom. Ostaće upamćena po brojnim ulogama, kako u pozorištu, tako i na televiziji i filmu.

"Zbog mog djeteta sam smatrala da imam jedan jedini izbor – da odlučim da pobijedim” - tako je govorila Ivana Mrvaljević o najvećoj bici koju je vodila posljednjih nekoliko godina i koju je izgubila.  Nažalost, prerano. Ipak, iza nje ostaje nasljeđe koje svjedočio neponovljivom daru i radosti, o umjetnosti, o magiji glume koja je za nju uvijek bila velika kao život. Nerijetko i veća od njega. Igrajući do kraja i bez ostatka, sa lakoćom je dospijevala do gledalaca, stalno iznova potvrđujući još u renesansi otkrivenu istinu da prava scena dešavanja nije pozornica, nego srce gledaoca.

Svaki njen korak na sceni bio je susret sa gledaocem lice u lice, okom u oko, i što je posebno važno, srcem u srce.

Znala je da je gluma magija najveća od svih, da zahvaljujući njoj može dospjeti gdje god hoće, postati šta god želi-duh, dah, anđeo i prah,  osvajati svjetove i ljude, na najljepši, ljubavlju ispunjen način.

Uspijevala je da druge, makar na kratko, ubijedi  da bajke i vile ipak postoje i da život jeste dar rijetkih.

Svojim ulogama i svojom hrabrošću do posljednjeh udaha, otmeno je prezrela smrt i besmisao. Radosna, razigrana, ubjedljiva, autentična, takva je bila na sceni i u životu.

I zato se, umjesto posljednjeg pozdrava možda  bolje sjetiti stiha predivnog sarajevskog pjesnika: "Zašto bi se opraštali kad je lepša, manje bolna reč doviđenja u kojem nije sadržan strah od smrti, kako bi se na prvi pogled moglo učiniti, već nešto mnogo veće i moćnije- beskrajna količina ljubavi, i naše čvrsto vjerovanje da ćemo drage ljude ponovo sresti". 

U treptaju oka, u nježnosti, u slučajnom dodiru, u glumačkom gestu.  

U nekom tragu na nebu, u zvjezdanom prahu, koji će nas podsjetiti da ipak, nije sve prolazno. Ma koliko nam se činilo tužnim i nepravednim.