[ Nena Drašković, Radio Crne Gore ]

POZNATI PJESNIK

Leso otišao rano, ali živi kroz pjesme

Dostojanstveni lirik cetinjski dobro je znao kako tuku kiše jesenje i kako boli daljina zavičajna, kaže sin velikog pjesnika, Božidar Bonja Ivanović, podsjećajući za Radio Crne Gore kako su nastajali Lesovi stihovi. Leso je pjesme dugo „nosio u sebi”, slagao stih po stih, osluškivao i odmjeravao, ne žureći s bilježenjem. Leso nije pisao pjesmu, ona je u njemu nastajala... Dorađujući u sebi stihove, brusio ih je, tražeći što ljepši i čistiji izraz.

Ima na svijetu mirnih i dobrih ljudi što nečujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku. Tvorac tih antologijskih stihova Aleksandar Leso Ivanović bio je jedan od njih. 

Je li to (stihovi) tako zaista, gospodine Ivanoviću?

Pa znate šta, u ovom trenutku mogu da se sjetim jednog detalja sa sahrane Lesove, kad je doktor Niko Simo Martinović upravo govorio tu pjesmu i na neki način je on predstavio kao Lesovu autobiografsku pjesmu, pjesmu koja govori o njemu najviše i baš pametim taj trenutak. On je tako izgovarao te stihove, a volio je Lesa puno, bili su oni dobri prijatelji i mislim da je na najljepši način u stvari i on pokazao da ste vi u pravu i da je to zaista njegova autobiografska pjesma, jer je zaista na taj način govoreći o tim ljudima i dovoljno rekao o sebi.

Aleksandar Ivanović bio je sudbinski vezan za svoje Cetinje. Da li je ono za njega bilo neka vrsta usuda?

Pa ja znam da je on bio zaista vezan za Cetinje, da jednostavno da nije bilo neke potrebe, on ne bi nigde ni išao. Volio je on, pratio je sve događaje u svijetu, znao je šta se događa i u Parizu, i u Londonu, i u Americi i pratio je sve, ne samo iz oblasti književnosti, događaje u svijetu kulture i nauke, čitao je puno, pratio je ne samo dnevnu štampu, nego sve stručne časopise, puno je čitao, tako da je on zaista bio u toku svega. Ali, kažem, da mu je neko ponudio, ne znam šta, da bilo gdje pođe, ne bi nikad išao iz svog Cetinja, jedan put je jedino morao da ide u Beograd i to je bilo putovanje na kliniku i tamo je nastala ta pjesma putovanja na kliniku.

Rijetko je odlazio iz Cetinja, ali je dobro znao kako bole tišine zavičajne.

Da, pa jeste, jer on kad bi negdje otišao, onda je imao želju u veliku još veću da se vrati nazad, da se što prije vrati, nekako je taj kraj, ljepota tog kraja, ta duhovnost, ta neka dubina prostora, ta neka tradicija crnogorska, ljepota riječi koja je postojala. Cetinje je imalo stvarne slikare, imalo je umjetnike, imalo je puno sposobnih divnih ljudi. On se divio tim ljudima, on je volio Cetinjane, on je volio svoje ljude i cijenio ih je najviše. I ja bih u ovom trenutku mogao jednu paralelu da izvučem, sjećajući se njega koliko je volio naše ljude. Danas mi nekako previše pažnje posvećujemo strancima. Mislim da je to jedna zabluda velika naša, ja sam to govorio čak prije 20 godina kroz šah, kad smo strance uvažavali mnogo više nego svoje domaće šahiste i evo rezultati neka govore o tome.

Da, Leso je pjevao o običnom čovjeku. Kakve je to poruke slao čitaocima njegovih pjesama?

Pa, on je praktično izražavao neku svoju osjećajnost kroz to. On je studirao na svoj neki način taj odnos čovjeka prema prirodi, način čovjekovog života, običnog tog čovjeka kao prirodnog bića. Dakle, nezavisno od toga šta je on, ko je taj čovjek, koje su njegove uloge, funkcije ili bilo kakve druge pozicije. Jednostavno čovjek kao prirodno biće i on je tu njegovu sudbinu doživljavao i kroz sebe i kroz svoju sudbinu u zavisnosti samo od neke specifičnosti. Recimo, on je živio u jednoj porodici među, 13-oro djece, toliko ih je bilo u porodici mog đeda Jokana i babe Janice, Lesovih roditelja. On je bio jedan među 10-toro braće.

Dakle jedna velika porodica i sva ljepota življenja u mladosti, ali onda i tuga kad počnu bolesti, mnogi su se mladi razboljeli i umirali, u ratovima su nestajali jedan za drugim, i tu bi trebalo tražiti takođe neku Lesovu patnju koja je na neki način kroz njegovu poeziju, kroz pjesme značila i olakšanje od svakog bola koji je nosio sa sobom .

Veliki pjesnik otišao je rano, ali ga je umjetnička smrt zaobišla. On i dalje živi sa nama u svojim pjesmama.

Pa, on živi, ja se radujem, puno ljudi mene zaustavi, pita i danas za knjigu stihova, za pjesme, za Lesa. Interesuju se ljudi, recituju se njegove pjesme, čak se ih komponuju pjesme. Toma Zdravković je prvi komponovao tu pjesmu Kari Šabanovi prije 30 ili više godina, pa i danas se to takođe ponavlja. Leso je aktuelan, vole ga ljudi, cijene ga ljudi, ljubitelji poezije i to je nešto što stvarno meni pričinjava veliko zadovoljstvo i dan danas.

Pomenuli ste pjesmu Kari Šabanovi, čini mi se da nema Cetinjanina i nema Crnogorca, vjerovatno koji ne zna tu pjesmu. Kako je ona nastala? Da li su zaista postojali Kari Šabanovi?

Da, da, Kari su postojali svakako i Leso je to bila praktično jedna inspiracija iz djetinjstva. Kari su bili Šabanovi, on je odlazio ujutro u zoru ranu, uveče se vraćao tim karima, da li je on negdje nosio drva, to su bila praktično slično kao neka zaprežna kola sa dva konja, točkovi su lupali, čula se ta škripa i to je bilo nešto što je djeci, to je bio poziv da im idu u susret, oni su odlazili i vraćali se sa Šabanom nazad dok su im kola sivom džadom truskajući pričala o pređenim drumovima. To je jedna simbolika lijepa jer mislim da svaki čovek nosi sa sobom neke svoje kare iz djetinjstva, da li su to kari ili nešto drugo, ali uglavnom to postoji sjećanje na mladost od svakoga i zato mislim da je ta pjesma ovako da se dopada ljudima i da u njoj vide neke svoje doživljaje.