Objavio: F.R.

RAKOČEVIĆ ZA R98

Presudno da teatar uvodi nove snage

Mislim da je presudno za jedan teatar da uvodi nove snage, bilo glumačke, bilo iz drugih oblasti, smatra budući pozorišni reditelj Zoran Rakočević. Takođe, smatra da teatar ne treba posmatrati u tom smislu, da je to za neke posebne, da je to elitistička stvar i da je to samo za one koji razumiju.

Gost emisije Rejting na Radiju 98 bio je pozorišni reditelj Zoran Rakočević, kojeg od kraja osnovnih studija dijeli samo diplomski ispit - režiranje predstave ,,Ukroćena goropad” po tekstu Viljema Šekspira. Do sada je režirao niz predstava: ,,Odvratna drama“ ,,, Magareće godine“,,, Orkestar Titanik“,,, Avionspotting“ ,,Ne igraj na Engleze“,,, Nigdje nikog nemam“,,, Tre Sorelle“. Bio je i asistent režije na poznatim projektima: Ken Kejsi - ,,Let iznad kukavičjeg gnijezda“ – režija Dijego de Brea, Vilijem Šekspir - ,,Bura“ – režija Dejan Projkovski, Jovana Bojović - ,,Otvoren kraj“ – režija Petar Pejaković.

Iako si još student, iza tebe je ozbiljan rad, oko desetak predstava koje si režirao i nekoliko predstava na kojima si bio asistent značajnim rediteljskim imenima (Dijego de Brea, Dejan Projkovski, Petar Pejaković…). Da li si zadovoljan onim što si do sada realizovao i iz kojeg ili kojih projekta si najviše naučio ?

Najznačajnije što mi se u tom smislu dogodilo je Akademija i moji projekti koji su izašli na Akademiji. Mislim da sam najviše naučio na drugoj godini kada smo radili Edvarda Bonda i ,,Nigdje nikog nemam”, tekst koji se od prošlog mjeseca igra na novoosnovanoj sceni ,,Akademija” u CNP-u, gdje se igra značajan broj studentskih predstava i ,,Nigdje nikog nemam” mislim da nadmašuje u određenom smislu samo studentski projekat i mislim da je s pravom na repertoaru jer se zaista radi o jednom neobičnom čitanju tog pisca. Bond je izvrstan pisac, jedan od modernih autora, kojeg tek želim da otkrijem. Nije prvi put rađen u Crnoj Gori. Na ovim prostorima rađen je još šezdesetih godina prošlog vijeka, tokom prvih Bitef festival i dolazio je u Jugoslaviju. Njegov sjajan tekst ,,Ljeto”, posvećen je postdrugosvjetskoratovskoj (finu kovanicu sam napravio) Jugoslaviji pedesetih, šezdesetih godina. Čudo jedno da se do sada niko nije sjetio da taj tekst postavi, jer je aktuelan i tiče se podjela. Bond me uveo u neki novi način posmatranja i neki novi način hvatanja posla kojim se bavim, iako nisam bio van kolosjeka, bar mislim da nisam.
Projekat na koji sam jako ponosan i koji uvijek ističem je ,,Orkestar Titanik”, po tekstu Hrista Bojčeva, iz mojih amaterskih dana. Sa tom predstavom, koja je izašla 2011. godine, obišli smo skoro čitav region. Igrali smo je sigurno na desetak festivala i uzeli mnogo sjajnih nagrada. Na Repasaž festu na Ubu, uzeli smo nagradu za najbolju predstavu u konkurenciji šest najboljih predstava i šest Ex Yu država.

Ističem i poluamatersku, poluprofesionalnu predstavu, jer je glumačka podjela pola pola ,,Avionspotting”, po tekstu Ive Brdar, koja se i dalje igra i sad druge nedjelje maja, igramo je u Rumuniji na jednom festivalu u Temišvaru a usput ćemo gostovati i u Beogradu ali i Sloveniji.

Tu je I ,,Ne igraj na Engleze”, autora Vladimira Djurđevića, moj prvi studentski projekat. To je kad dobijete zicer od teksta koji je strašno prijemčiv za mlađe generacije, barata slengom koji svi koristimo, pogotovu taj neki kladioničarski sleng. Tako su i glumci u sve to ušli prirodno, lagano i mislim da je taj naš zajednički ispit (moj iz režije i njihov iz glume), prošao baš glatko i ta predstava se sigurno približila nekom značajnom broju igranja (trideset, četrdeset). Igrali smo je u skoro čitavoj Crnoj Gori ili u svim većim mjestima i baš je nekako pitka, neopterećujuća, a i pored sve te pitkosti nosi dramu jednog čovjeka i njegove površnosti, ali uspjeli smo da je upakujemo da pored svog smijeha koji izaziva i prelazi razne komedijske žanrove, postavili smo je opominjućom i značajnom za pojedine gledaoce.

Tu je i predstava ,,Tre Sorelle”, jedan od mojih značajnijih projekata. To je bila diplomska predstava klase glumaca koji su sad na četvrtoj godini i njihova predstava za kraj osnovnih studija. Radili smo je u Centru za kulturu Tivat i izuzetno je posjećana. Igra se dosta u Crnoj Gori. Nedavno smo bili na gostovanju u Beogradu, početkom maja igaće se na festivalu u Splitu, predstava koja se igra i na otvorenoj i na zatvorenoj sceni. Mogu da budem ponosan na njih kao divne glumce i na to što je Centar za kulturu preuzeo da producira taj jedan polustudentski projekat. Predstava je jako uspješna, izuzetno posjećena, popularna zbog te legende o Tre Sorelle i uvijek su fenomenalne reakcije publike.

Koliko je važno da naša pozorišta pružaju priliku Vama, mladim rediteljima da režirate predstave, da vas angažuju u što više projekata i da se osjete ti novi rediteljski rukopisi. Koliko je sve to značajno, za onog ko je na početku karijere ?

Važno je kao i za druge oblasti. Kao što je bitno da imate mladog pisca, mladog ljekara koji će negdje da se specijalizuje i da uvede novu praksu u praksu koja već postoji ili novog agronoma koji će da posegne za metodama koje će negdje da nauči i sam razvije. Možda malo banalno pričam ali mislim da je presudno za jedan teatar da uvodi nove snage, bilo glumačke, bilo iz drugih oblasti. Jedan značajan broj glumaca sa akademije se već angažuje, ima tu i nekih konkursa, mada još ne dovoljno za domaće dramske tekstove, gdje mogu konkurisati mladi pisci. To je nešto što bih istakao i na čemu bi još trebalo poraditi. U CNP-u je pokrenuta scena ,,Akademija”, gdje se igraju sve naše studentske predstave, koje su ,,prebacile rampu”, koje funkcionišu kao cjeline i koje slobodno možete smatrati pozorišnim predstavama i to je zaista podsticaj. Podsticaj ne samo za mladog čovjeka nego podsticaj uopšte za pozorišnu oblast u ovoj zemlji.

Koliko su ti ovi naši mladi glumci ali i ova starija glumačka garda, interesantni u pogledu rediteljskih ideja i da li se uklapaju u neke tvoje odabire ?

Glumaca je fala bogu, dosta u Crnoj Gori. Ima ih raznih i uklapaju se. S obzirom da smo jedno malo društvo, imamo zaista zanimljiv spektar glumaca. Mnogi su se probili i na regionalna tržista, koja imaju ogroman broj glumaca. Tom jednojezičnom govornom području imamo da ponudimo zanimljive školovane i pametne ljude.

Da li te privlače i druge vrste teatara, osim klasičnog ? Da li bi se upustio i u neke alternativne pozorišne projekte i koliko te to privlači ?

Da. Teatar može da bude sve. Teatar je radionica sa nekom marginalnom grupom. Na nešto utiče, tiče se nečega, pa je i pedagoški rad vrsta teatra. Ulični događaj nekog tipa je teatar. Da, interesantni su mi svi. Polazim samo od toga koliko su aktuelni, koliko komuniciraju, koliko utiču ne neke problematike. Sad od te neke bliskosti alternativi ili udaljenosti od nje ili klasici, to su već sredstva, tako da je teatar, teatar.

Šta propuštaju oni koji ne idu u pozorište ?

Mislim da propuštaju mnogo, s tim što poštujem da neko ne voli ili nema običaj. Ljudi treba sami da biraju. Film je strašno popularan i nije ni čudo što je mnogo popularniji od pozorišta, jer je prijemčiviji, za običnog čovjeka, više nego teatar. Mislim da teatar ne treba posmatrati u tom smislu, da je to za neke posebne, da je to elitistička stvar, da je to samo za one koji razumiju. Ne mislim da čovjek koji radi u livnici ili penzioner koji igra šah ili neko ko ide u srednju školu ili čovjek koji radi neki fizički posao, da ne može da nađe ono što ga interesuje, odnosno da može da vidi, da uporedi, da nađe neki odgovor, da shvati pojedine stvari. Dobro je ako mu pozorište omogućava da shvati ili problematizuje neke stvari. Ne treba svesti teatar, kao što ima i tih pokušaja na jedan ,,kursadžijski “ žanr, ali ga pružiti običnom čovjeku i ubijediti ga da to nije elitistička stvar, da. Tako, da mislim da se mnogo propušta ako se ne ide u pozorište ali ne zamjeram.

Kako sagledavaš ljude današnjice i njihova interesovanja?

Kako odmiče vrijeme, svijet izlazi iz jedne faze u drugu. Ova današnja faza, čak i dok vodimo ovaj razgovor, vjerovatno je već pri izmaku i možda se promijenila, postala je nova, toliko je neuhvatljiva da je ne možemo definisati. Dešavaju se vrlo često stvari koje mi nijesu jasne. Baš sam zbunjen površnošću ljudi, zbunjen tom nekom brzinom koja je sama sebi dovoljna, čestom odsustvu nekakvog smisla. Sad govorim preopšte stvari ali to su mi generalni utisci. Prosto sam srećan sto sam na radiju, jer sam vjerovatno jedina osoba koja je negdje u radiju i trenutno je ponosna na neki stari medij. To je u stvari demode, jer stvari se tolikom brzinom mijenjaju da je radio ostao kao nešto iz praistorije. Sad je popularan nekakav Ifone 8, sjutra će već taj Ifon 8 da bude na nivou ovog radija. I Ifon 19 ce da bude čudo do uveče, a uveče će da bude neki ne znam ni šta, neki novi brend, neko novo ludilo koje potpuno obesmišljava komunikaciju. Jonesko koji je rođen prije 105 godina, prije pedeset ili sedamdeset godina je pisao o tome da ljudi više ne umiju da komuniciraju, da su sve više isprazni, da ne umiju da funkcionišu. Mislim da Jonesko najavio ovo doba, gdje će nam ,,LOL” ili ,,OMG” zamijeniti sve ono što mislimo i da će onome koji prima informaciju biti jasno, ako neko stavi smajli ili dvije tačke, zvjezdicu ili tarabu i da će nam biti apsolutno jasno šta neko misli, jer nije samo stvar komunikacije putem vajbera, telefona, poruke. Ljudi su postali šturi u tom smislu nekomuniciranja, nepoznavanja. Danas sigurno koristimo nekih trideset posto manje riječi nego što smo koristili prije trideset godina. Nemamo potrebe za njima i to nas sve zaglupljuje, odljuđuje, udaljava, svodi nas na aparate. Sve više se svodimo na nemuštu komunikaciju i pretvara nas ovo brzo vrijeme na nemušte figure koje samo tu nešto figuriraju, koje se ponašaju po obrascima, po nekakvim standardima koji se očekuju od nas. Ljudi jure za stanom, za kreditom, za poslom. Ljudi nemaju problema da ih neko ponižava, pristaju da budu robovi ovog neokapitalističkog robovlasništva, koje nas upravo vodi u te surogate od ljudi. Lično sam protiv toga, protiv toga da živim tim životom. Nisam imao problem da napustim posao, da promijenim profesiju, odnosno i dalje studiram. Nemam problem da sjednem poslije ovog razgovora i da odem za Azerbejdžan i da tamo budem medcinski tehničar, zato što mislim da će to samo da me oplemeni. Neće me svesti na nekog ko juri za potpunim ispraznostima i beznačajnostima i svodi sebe na kliše. Na tarabu, zvjezdicu, tarabu, broj, tarabu.

Sanja Pejović, Radio 98