dr Nikola Banićević

Ideja koja ne umire nikada

Aleksandar Isajevič Solženjicin, kapetan ruske artiljerije kod Kalinjingrada, obrisao je sa čizama i šinjelom blato. Zamagljenog pogleda i umornog hoda ušao je u improvizovanu baraku u rovu. Pod zagušenim svjetlom petrolejske lampe, pisao je pismo starom školskom drugu.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

Dopuštajući sebi slobodu, nazvao je Staljina „vođom sa brkovima“ i „Kobom“. Pisao je iz srca, pomalo nesmotreno, vjerujući da prijateljstvo garantuje sigurnost. Sovjetska kontraobavještajna vojna služba nije u to vjerovala. Sjutradan, u popodnevnim časovima, vrata trošne barake otvorila su se uz snažan prasak.

Dva čovjeka u sivim vojnim mantilima, bezlična i bezimena, izvadili su zgužvani papir sa pečatom i potpisom. Jedan od njih je hladno, poput te februarske zime 1945. godine, rekao: „Kapetane Solženjicin, uhapšeni ste zbog antisovjetske propagande. Bićete sprovedeni na ispitivanje.“ U miru, bez mnogo riječi, uzeo je najnužnije dok su mu stavljali lisice, vodeći ga u Gulag na odsluženje osmogodišnje kazne.

Teška vremena rađaju snažne ličnosti i velike stvaraoce. Solženjicin je bio jedan od takvih. Služeći kaznu, napisao je monumentalno, trotomno djelo pod nazivom „Arhipelag Gulag“. On je svjedočanstvo sistema represije, zatvaranja i torture u SSSR-u.

Knjigu dobitnika Nobelove nagrade, tadašnji državni vrh smatrao je antidržavnim elementom, nemareći za elementarna ljudska prava i slobode. KGB je munjevito reagovao i 1974. godine mu oduzeo državljanstvo i protjerao ga iz države. Trebalo je punih dvadeset godina da se ovaj disident vrati svojim korijenima.

Vlast disidente vidi kao prijetnju nacionalnom sistemu bezbjednosti. Za to, u razmišljanjima vlasti, postoji više elemenata. Prvo, disidenti dovode u pitanje legitimitet vlasti i time postoji opasnost za režim da se formira kritična masa pristalica i samim tim – opasnost od promjene vlasti.

Zatim, oni šire ideju o potrebi za promjenama na svim nivoima, što može dovesti do otkazivanja poslušnosti unutar organa i službi nacionalne bezbjednosti – najčešće unutar vojnih struktura.

Postoji i strah režima od subverzivnih aktivnosti koje mogu biti posljedica ne samo ideoloških uvjerenja, već i kontakta sa stranim elementima koji disidenta vide kao sredstvo za promjenu režima. Njihovo djelovanje otkriva sve slabosti sistema, koje se temelje na korupciji i zloupotrebi državnih resursa.

Konačno, režim ih vidi kao remetilački faktor za sprovođenje svojih ideja i autoriteta. Kako bi umanjio njihovo djelovanje, režim ih kvalifikuje kao antidržavne elemente koji ugrožavaju ustavni poredak, pokušavajući da ih na taj način marginalizuje.

Režimi disidentima krše osnovna prava i slobode. Ugroženo im je pravo na život, slobodu kretanja, tajnost prepiske, slobodu misli i govora, kao i pravo na javno izražavanje. Korijeni ovakvog modela rada sovjetskog režima zadržani su do danas. Primjer je Aleksandar Navaljni, ruski opozicionar.

Višestruko je zatvaran zbog političkog aktivizma. Preživio je trovanje nervnim gasom, ali je život izgubio u zatvoru u Sibiru 2024. godine. Ruska vlast zvanično je saopštila da je umro prirodnom smrću. Vladimir Kara-Murza osuđen je 2022. godine na zatvorsku kaznu zbog „širenja lažnih vijesti o vojsci“.

Dok bude nedemokratskih režima, biće i disidenata. Kako je to lijepo rekao Solženjicin pred Nobelovim komitetom: „Jedna riječ istine teža je od cijelog svijeta.”

Čitaocu neka ne promakne njegova rečenica sa 265. stranice u četvrtoj knjizi Drugog toma, pod nazivom Strelice krivice, u Arhipelagu Gulagu: „Linija koja razdvaja dobro i zlo ne prolazi između država, klasa, ni partija , već kroz svako ljudsko srce.