Nataša Novović

Mali veliki nasilnici

Odavno postoje preporuke, protokoli, znaju se mišljenja psihologa, pedagoga i ostalih stručnjaka, a vršnjačkog nasilja i nasilnih maloljetnika sve je više. I više.

Пише: Nataša Novović Види све колумне

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore ovih dana je utvrdio da 'jedna' Osnovna škola nije u potpunosti zaštitila učenicu od neprimjerenog postupanja vršnjaka, niti je ostvarila adekvatan odnos sa njenim roditeljima.

Roditelji učenice slučaj su prijavili Upravi škole i stručnoj službi u septembru 2024. godine, a zvaničnu, pisanu prijavu dostavili su 4. oktobra, na preporuku razredne starješine.

“Učenica tvrdi da je već dvije godine izložena različitim oblicima nasilja, zlostavljanja i prijetnji od strane vršnjaka, da se o njoj šire neistine u vršnjačkim grupama, da je učenici omalovažavaju i rugaju joj se, da nerijetko dolazi do fizičkog nasilja u vidu guranja, šutiranja i gaženja. Problemi u vršnjačkim odnosima postoje dugo ali su, kako tvrde roditelji djevojčice, kulminirali 30. septembra 2024. godine kada je djevojčica uplakana došla kući i rekla da ne može više”, piše, između ostalog u prijavi.

Kome nije teško može prethodni pasus da pročita ponovo i pokuša da zamisli kako to zaista izgleda. Kad vaš kaput nekako uvijek završi na podu. Kad za vas nema mjesta ni u jednoj podjeli sportskih ili drugih ekipa. Kad se kikoću svemu što vi izgovorite…

U pomenutoj školi su, kažu, organizovali radionice na teme „Vršnjačko nasilje među učenicima“ i „Vršnjački odnosi“, dok je sa grupom učenica sprovedena i metoda restitucije – koja je, prema ocjeni stručnih službi, uspješno završena. Takođe su organizovani i pojedinačni razgovori sa dječacima pomenutim u prijavi.

Na inicijativu roditelja, 10. oktobra održan je roditeljski sastanak kojem su prisustvovali i predstavnici Uprave i stručne službe.

"Sastanak je protekao u neprijatnoj atmosferi, obilježenoj međusobnim optužbama, bez konkretnih rješenja.”

Možete se kladiti da roditelji sastanak nijesu tražili zato što im je bilo stalo do zlostavljanog djeteta, niti u pokušaju da problem zaista bude riješen. Zaboljelo ih je samo to što je njihov jedvaček prijavljen. Zato 'neprijatna atmosfera'.

Tim za zaštitu djece od nasilja potom je ocijenio i zaključio da ponašanje učenika nema sve elemente vršnjačkog nasilja (kontinuitet, intenzitet, svjesna namjera da se nanese šteta), već se radi o neprihvatljivom ponašanju. Definisali su mjere za dalji rad s učenicima i odlučili da se fokusiraju na 'pozitivnu disciplinu, a ne na retroaktivno izricanje vaspitnih mjera'.

Da su na vrijeme radili, ne bi bilo retroaktivno, nego hajde. Zastarjevanje je u ovoj zemlji postalo nešto kao narodni običaj.

Još jedan detalj za vizuelizaciju: za učenicu koja je bila predmet prijave izrađen je individualni plan podrške, dok su za ostatak odjeljenja predviđene aktivnosti u manjim grupama, edukacije i kontinuirano praćenje međuvršnjačkih odnosa.

Praktično - ona će opet biti sama, a zlostavljači će se edukovati zajedno. A možda bi individualno trebalo raditi sa vođom ili vođama zlostavljača. Jer oni uvijek postoje, ostali se samo uklope u gomilu.

Zaštitnik ljudskih prava je zaključio da je nepravovremeno djelovanje nastavnog osoblja i razrednog starješine neprihvatljivo i nesaglasno s najboljim interesima djeteta i ciljevima obrazovno-vaspitnog rada. Podsjetio je da škole, osim obrazovne, imaju i snažnu vaspitnu funkciju.

E, tu ništa ne funkcioniše odavno, vaspitnu funkciju škole odavno niti imaju, niti se naročito trude da je uspostave. Odradi se plata, podijele se ocjene, i tako dan po dan…

A onda lagano vršnjačko nasilje počne da prerasta u krivična djela.

Pa se dođe do grupe mladih ljudi koji koji se, maskirani i naoružani palicama, kreću gradom. Iako naizgled bez direktnog nasilja, to podsjeća na brutalni napad iz januara, kada su u Bloku 5 troje tinejdžera pretučeni pesnicama i šipkama, javljaju mediji, a iz Udruženja Roditelji traže hitnu reakciju.

Stručnjaci i nestručnjaci uglas ponavljaju da sve kreće iz porodice i sa tim je sve u redu. Ali, i kad iz kuće nosiš gumicu, pa ti je neko stalno otima - zašto ti postaješ karika sa kojom prevashodno treba da se 'radi'. Neko od kuće ponese i vaspitanje i gumicu, ali, po pravilu baš takvi su prvorazredna meta malih velikih nasilnika.

Sa druge strane, zakonski okvir prema kojem je najozbiljnija kazna za one koji prave haos u školi premještanje u drugu školu, očigledno nije odgovarajući. Pitanje je i koliko se koristi jer, kao što znamo, onda druga škola neće da prihvati takvog učenika i tako… Zašto to može da se bira, još jedno je od trenutno uzaludnih pitanja.

Niko još nije iskorijenio vršnjačko nasilje. Niti će, jer je ono u skladu sa ljudskom prirodom. Nešto bi, ipak moglo da se uradi. Na primjer, da probate da zamislite da je vaše dijete na mjestu djeteta koje trpi i da iz te uloge vidite šta ćete sa svojim.