Duško Kovačević

Političari nikada ne umiru

Od promjena 2020. godine pa do danas, na našoj političkoj sceni, ujednačenim dinamizmom, traje transfer iz starog režima u novi. O tom preobraćenju žučno se raspravlja, a 'oslobodioci' iz naroda smatraju ga iznevjerenjem trodecenijske borbe.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Baš ovih dana ta tema je dodatno aktuelizovana uvođenjem Ranka Krivokapića u Vladu, ali i povodom javnih istupa novoizabrane i simpatične ministarke Majde Adžović, koja je dovedena u vezu sa nekoliko stranaka na različitim stranama demarkacione linije između vlasti i opozicije.

Međutim, postavlja se pitanje – da li tako žive 'migracije' upravo brišu liniju razdvajanja dva osnovna politička stanja (opozicionog i vladajućeg)? Ovaj čudesno lukrativni proces kao da nam iscrtava konture posebne konspiracije u kojoj postoji jedinstven stalež politačara, i taj stalež opstaje kroz sve mijene i traume. Njemački filozof i teoretičar kulture Peter Sloterdik govori je da u dugim autokratijama vlast i njeprijatelji vlasti asimiliraju jedni druge, a ja često ponavljam ovaj citat – sa dobrim razlogom, čini mi se.

Političke stranke kao da su podsistem jednog starijeg i opsežnijeg kruga – visokog političkog društva, i ta hijerarhija odavno je uspostavljena, vjerovatno kada i sama politika. Pogledajmo Vučićevu Srbiju, koja se poput hidre valja još od 2012. Iako je Vučićeva vlast apsolutistička, sa prenglašenim kultom partije – pogotovo vođe, ipak je ona prepuna bivših Đinđićevih demokrata. Dok mi lamentiramo nad novom sinekurom Ranka Krivokapića u Ministarstvu vanjskih poslova, Vučić je postavio Dragana Šutanovca za ambasadora Srbije u Sjedinjenim Državama, iako je bio potpredsjednik i predsjednik "žutih“ (Demokratske stranke), kao i ministar odbrane za vrijeme vlasti Borisa Tadića. Otkud sada on, svi se pitaju?

Da ne povjeruje čovjek koliko su žilavi i kakav su nedoder ti ambiciozni političari, koje zanoće u jednoj stranci, probude se u drugoj, a sjutra vaskrsnu u trećoj... A onda svoj partijsko-ideološki promiskuitet pravdaju čuvenim meandriranjem Fransoa Miterana, koji se na svom političkom putu kretao od krajnje desnice do ljevice (socijalista).

Dakle, vlast i samo vlast po svaku cijenu – to je ljudska težnja koja izvire iz naše prirode, pa je 'Volja za moći' istaknuti koncept u filozofiji Fridriha Ničea. Da li je to baš tako? Naizgled jeste, jer živimo u pop-kulturi politikom opčinjenih ljudi, u kojoj su svi rituali odavno mrtvi, a osuđeni smo na orvelovske medije i socijalne algoritme u kojima su isprazni političari zvijezde vodilje, nažalost.

Ipak, iz nekog nepoznatog razloga potisnuli smo činjenicu da su pojedini crnogorski premijeri preuzeli funkciju kao treća ili četvrta opcija! Takođe, mnogo je onih koji su odbili ministarske i direktorske pozicije u mnogim vladama i u mnogim decenijama. Lagano su odbili moć i vlast, nastavili živjeti tihe i obične živote, uživajući u nauci, poeziji i popodnevnoj šetnji Lenjinovim bulevarom...Nije istina da svi želimo dominaciju i vlast.