Tufik Softić

Rankovom stranom ulice

Malo ko u Crnoj Gori zna da je prvu protočnu hidroelektranu, i to na nadmorskoj visini od 1600 metara, napravio jedan Beranac, Ranko Delević. I malo ko se danas sjeća ovog po svemu skromnog čovjeka koji je rano preminuo.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

 Pokušavam da prizovem trenutak našeg prvog susreta i upoznavanja. Bilo je to ratnih devedesetih, a Ranko je sa svojom amaterskom radio stanicom mnogima bio jedina veza sa bliskima koji su bili tamo negdje u zoni ratova na prostoru SFRJ, bez mogućnosti za bilo kakvu komunikaciju. I meni, naravno.

Ranku je jednostavno bio stran svaki nacionalizam, i svakom ko mu je zakucao na vrata izašao je u susret i bio njihova veza sa najmilijima. Proklete devedesete i prokleti bratoubilački rat. Pričao mi je kako mu je posebno bilo teško da prenosi loše i bolne vijesti.

Kada su ratovi protutnjali i radio amaterizam nije bio više toliko aktuelan, ovaj elektroenegeticar i inovator inicirao je ideju da na planini Konjsko,  iznad njegovog Buča, gdje su mu izdizali baba i deda, napravi mikro hidroelektranu za potrebe stočarskog naselja, takozvanog katuna - za sijalicu, frižider i televizor, za desetak koliba na vrhu planine. I da njome automatski upravlja, odozdo, iz Buča, iz radionice u porodičnoj kući. Djelovalo je to tada kao naučna fantastika.
 
Konjsko je, inače, ona čuvena planina iznad Berana, dio masiva Bjelasice, gdje su Veselin Masleša i Radovan Zogović, iznijeli za to vrijeme modernu presu, na ručni pogon, i gdje su štampali nekoliko prvih brojeva partizanskog glasila “Sloboda”. 

Nekako mislim da ova Maslešina, Zogovićeva i Rankova veza, na ovom mjestu, nije slučajna. Jer duboko vjerujem u stihove moje omiljene pjesme “ne znam kad i ne znam gdje, ići ćemo istom stranom ulice… u svjetu tajni, mi nismo sami”.

Dok su svi slušali njegove planove sa nevjericom, on je strpljivo i neupadljivo, isključivo iz sopstvenih prihoda, skupljao dio po dio od potrebne opreme.

Sjećam se dok sam gledao kod njega u radionici kako sve sklapa, i znatiželjno postavljao pitanja, jedino nije znao da mi kaže koliko je šarafa ugradio u turbinu tešku trista kilograma. Ali je svaki šaraf sam kupio.

Inspiraciju za ovaj posao Ranko je dobio još kao dijete, kada je od obične diname za biciklo napravio mikro-mikro hidrocentralu i prenio struju za samo jednu, ali zlata vrijednu, sijalicu u kolibi njegove babe. I od tada ga je vukla želja da osvijetli čitavo Konjsko.

Objašnjavao mi je kako je to takozvana ostrvska centrala, jer se ne vezuje na sistem, već se struja isključivo koristi samo u stočarskom naselju.

Ostvario je Ranko svoj san, a za to mu je Privredna komora Crne Gore dodijelila jedne godine nagradu na inovativnost, a Opština Berane najveće priznanje, nagradu 21. juli.

Ono sto sam zapravo htio da kažem, bilo je to prije nego su se pojavil razne hidroenergije, igmaenergije, nordenergije i druge tajkunske firme koje su porobile rijeke na sjeveru, posebno u limskoj dolini. Ranko je do kraja ostao žestoki kritičar takvog načina uništavanja prirode.

Kada iz sadašnje perspektive razmišljam o tome, onda bih mogao reći kako je Ranko, zapravo, “promašio” vijek. Njegovo mjesto je, ustvari, medju pionirima elektrifikacije na ovim prostorima - Mihailom Kladnikom, Slovencem koji je živio u Plavu, kapitalistima Đorđijevićima koji su osvijetlili Murinu, i svima drugima koji su poslije Drugog svjetskog rata gradili male hidroelektrane u Gornjem Polimlju, kaluđerom Milanom Đurovićem, inženjerom Tomom Dimićem, da ne ulazim u nabrajanja i nekoga zaboravim.

Jednom riječju, Ranku Deleviću je mjesto među tim humanistima, kakvih više skoro da nema. Oni su danas na istoj strani ulice.

Ne znam kakva je sudbina njegove centrale na Konjskom, samo sam želio da podsjetim na mog prijatelja, u godini u kojoj će se navršiti pola decenije od njegove smrti. Takvi ljudi i njihova djela ne umiru. Ostaju makar u dokumentima. I makar u jednom novinarskom tekstu.