Tufik Softić

Miris divljeg origana

Tragom čaja od divljeg origana u apotekama nailazim na neki sa “posebnog” terena i podneblja portugalskih planina. Ima ga i u vidu ulja u tabletama. Onda pomislim, da li je moguće da vranilovu travu, odnosno divlji origano, Crna Gora uvozi čak sa Iberijskog poluostrva, dok se na Bjelasici, Komovima, Prokletijama suši i vene u izobilju i samo rijetki ga beru.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

 Po čemu to naše planine i naše podneblje nisu posebni? Ili smo mi u međuvremenu postali “posebno nesposobni” da ne znamo da iskoristimo svoje prirodne resusrse, i to u eri kada je ljekobilje izuzetno traženo u farmaceutskoj industriji.

Taj predivni miris divljeg origana ostao mi je zauvijek u nosu i u sjećanju na vremena kada smo, planinareći, brali i donosili toliko čajeva koliko nam je bilo dovoljno za lične potrebe, a posebno vranilove trave. Otac bi onda napravio ćube, vezao konopcem i naopačke kačio da se suše na nadstrešnici ispred ljetnje kuhinje.

Nekada bi ga onako svježeg potapali i pravili taj moćni čaj koji je u to vrijeme tako prijatno grijao pored logorske vatre, ili bio obavezni napitak uz doručak, bilo da smo na planinarenju ili kući. A danas, osim fabričkog pakovanja negdje sa Durmotora koje sam primijetio na rafu neke prodavnice, crnogorski divlji origano može se naći samo još kod rijetkih sakupljača bilja. Obično na sajmovima poljoprivrede.

Tako, dok je internet prepun tekstova o magičnim ili bolje reći čudotvornim zdravstvenim svojstvima vranilove trave, i svuda se traži, mi kupujemo da često ne znamo ni od kuda je stigao. Zapravo je to slika propasti države, jer je u bivšoj SFRj tako nešto nije bilo moguće. Tada je postojalo mnoštvo zemljoradničkih zadruga, a svaka je otkupljivala izmedju ostalog i ljekobilje, prosleđivala ga fabrikama i izvoz je bio jedna od naznačajnijih grana prirodnih proizvoda.

Vlasnik jedine apoteke ljekobilja i biljnih preparata, isključivo sa našeg sjevera, mladi Plavljanin Almir Jasavić tvrdi da bi Crna Gora i danas u veoma značajnoj mjeri punila državni budžet kada bi radila ono što je oduvijek rađeno - organizovala branje, otkupljivala, prerađivala i izvozila.

Ali zašto bi mi to radili i mučili se, kada to već radi Albanija. Ta država je u medjuvremnu postala najveći izvoznik ljekobilje prema Evropi, prvenstveno prema Italiji. Oni čak i uzgajaju neke vrste ljekobilja koje su u izumiranju, kao što je vrlo tražena lincura.

Pitam ga šta je sa prodavnicama zdrave hrane, gdje se nudi praktično sve? Almir mi odgovara da to ljekobilje stiže do Crne Gore nekada čak i iz daleke Azije. Što znači da kada i tamo kupite vrannilovu travu, možete biti sigurni da nije sa naših prostora.

Otvaramo i priču o zaštićenim vrstama koje su prvi put popisane i predstavljene upravo na jednom simpozijimu u Beranama i Plavu 2006. godine, priču o biljnim vrstama koje su endemične i nema ih nigdje osim u Crnoj Gori.

Pitam ga da li su ugrožene. On mi kaže da se ne bojim. Nisu zaštićene biljne vrste kod nas ugrožene iz prostog razloga jer ih niko ne bere. Ni njih ni one koje nisu zaštićene. Od Plava do Andrijevice, kaže Almir, samo on i još jedan biljar bave se tim poslom.

Ljekovito bilje najčešće strada u požarima koje mještani podmeću čisteći s proljeća svoje nekošene livade. I u tim požarima izgori ko zna koliko vranilove trave, odnosno divljeg origana. Ili čubra, planinskog čaja, kako je u našim krajevima u narodu poznat.

Ne bih da oduzimam vrijeme o tome što možete izguglati ako samo ukucate “divlji origano”. Nisam ni ja kada sam ga brao znao za sva njegova ljekovita svojstva, ali me zato  izgled i miris toga čaja vrati mnogo daleko u prošlost i u nepovratne dane. 

Taj čudesni miris mogu osjetiti i izvuče mi emociju čak i sa ulja na magičnom platnu našeg Beranca Suada Masličića, iz one faze kada je slikao staru kuću i okačene ćube koje se suše.

Koliko ćemo još čekati da se država ponovo sjeti da je ljekobilje resurs koji je moguće vrlo lako iskoristiti. Konačno, kada će vam u bilo kojoj apoteci u Crnoj Gori preporučiti najprije domaći divlji origano, u mnogo jeftinijoj varijanti, pa tek onda uvozni.

Ili, da li je moguće zamisliti da stranog turistu u nekom elitnom kafeu na sjeveru ponudite čajem divljeg origana sa Bjelasice, onako sa cvijetom i pravim domaćim medom iz drvene zdjelice, sa drvenom kašikom? Šta mislite, koji bi prije prihvatio, taj ili onaj obični čaj uz vrećicu topljenog šećera boje meda? Siguran sam da bi odabrao prvu varijantu. Taj miris i ugođaj bi ponio sa sobom, i opet nam se vratio. I širio priču o divljem origanu iz Crne Gore.