Duško Kovačević

U paklu podgoričkog razgovora

Prije neku noć pozvao sam dragu prijateljicu, koja je, uzgred budi rečeno, i nadahnuta umjetnica, sa namjerom da pohvalim njen skorašnji televizijski performans, ali sam se grdno pokajao na kraju neplanirano dugog razgovora. Taj razgovor u sebi je imao i jednu histerično-logoreičnu dimenziju.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Moja luckasta prijateljica krenula je u priču bolje reći  u verbalni teror, i nije se zaustavljala bukvalno pola sata. U početku sam je suptilno, a kasnije i direktno upozoravao da skala malo jer me guši i maltretira, jer me zatrpa napornom pričom lišenom reda i smisla.

Bože sačuvaj, nije to njoj dopiralo do razuma — kao da se nalazila u nekoj nesvjesnoj i šizofrenoj stihiji riječi, bez najmanjeg osjećaja i poštovanja za moje vrijeme, raspoloženje, nerve.

Nije bilo druge, na kraju sam morao da joj  kažem decidno i bez okolišanja: zaustavi se, božija ženo, batali više, ovo što radiš krajnji je bezobrazluk — nagrdi me, otvorila si mi lobanju!

Naime, postoje ljudi preokupirani poslom, studijama, treningom, kućnim ljubimcima, svim tim životnim stvarima ('Les choses de la vie') i pasijama i oni znaju bez granica i mjere dobrog ukusa da unište dan sagovorniku.

Jedan moj više nego odličan drug ne smanjuje intenzitet udavne i pretjerane priče ni kad jedemo u restoranu, to je strašno, to je kazna, robija, gaženje... Prisjedne mi svaki zalogaj.

Opet, treći prijatelj priča tako tiho da stalno moraš da ga moliš da ponavlja rečenice malo glasnije, u permanentnom naporu da ga čuješ ili da makar naslutiš šta ti govori. To je posebna vrsta mučenja, krajnje surova i svirepa. Posle takvih susreta i razgovora — glava mi se raspada danima.

Dakle, govorim o kulturi dijaloga u Crnoj Gori, ne javnog ili simpozijumskog, nego privatnog, neformalnog, kafanskog, koji je često na sebičnom i samodovljnom nivou.

Razgovor među ljudima je fundamentalni segment čovječanstva i čovjeka kao bića. Dijalog je prijeko potreban, ne samo društvu na njegovom političkom i javnom stejdžu nego i pojedincu zaronjenom u svoje svakodnevne i male egzistencijalije. Mihail Bahtin je rekao da je život po svojoj prirodi dijaloški. ,,Živjeti znači učestvovati u dijalogu: pitati, slušati, snositi odgovornost, odobravati..."

Hans Georg Gadamer, jedan od najvećih filozofa 20. vijeka i otac beskonačnog razgovora, na jednom mjestu napisao je: ,,Razgovor me posve drukčije dovede do mišljenja i govorenja no tiha i smirena radna soba." To je zaista istina.

Ali sa našim ljudima veoma je teško voditi razgovor, razgovor u punom i dijalektičkom smislu te riječi, čast izuzecima. U mnogim slučajevima to je nemoguće.

Sjedneš sa drugom u namjeri da progovorite. Na prvo oponiranje njegovim stavovima on ti kaže: jesam li ja lud, ti meni ne vjeruješ, ti misliš da sam ja avetinja, ti hoćeš da kažeš da ja lažem... Već uvrijeđeni drug počinje da gužva obrve, slaže nervozne grimase, podiže glas do neprijatnog i iritantnog tona. Po pravilu onda ide 'mafijanje i silovanje' samog razgovora. Čovjek pokušava da te isprepada i da polemiku prevede u neporecivo kanonizovanje njegovog stava, a usta su mu puna borbe za prava i slobodni ambijent.

U takvom razgovoru prosto se zalediš i povučeš, jer imaš osjećaj da ako nastaviš sa preispitivanjem saopštenih stavova, da ćeš možda biti pogođen bocom ili pikslom... Na kraju si dobro prošao ako si izvukao živu glavu!

Eto, otprilike tako izgleda razgovor sa mojim Podgoričanima.