Duško Kovačević

Potraga za Brkicom

Čak i mala književna baština, poput crnogorske, dala je sebi za pravo da zapušta i zaboravlja vrijedne pisce autentičnog stila i poetike – govorim o pokojnom Miodragu Brkici Vukoviću. Doduše, ima tu i nekog univerzalnog običaja ili usuda, kojem su možda sklonije i veće i razuđenije kulture. Danas Helderlina pozicioniramo u najuži vrh njemačkog i svjetskog pjesništva, a za života je imao vrlo mali publicitet. Zapravo, tek vijek nakon njegove smrti Hajdeger ga je dozvao iz skrivenosti – bila je to kasna Hajdegerova faza, kada se sa visine metafizike spustio u pjesničko stanovanje.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Nije ni Dostojevski uvijek bio tako cijenjen i čitan, iako je čuveni književni kritičar Bjelinski bio očaran njegovim prvim romanom – Bijedni ljudi, proglasivši Dostojevskog novim Gogoljem. Kasnije, kroz Bahtina, formaliste, rusku religioznu misao, a zatim i usponom psihoanalize – Fjodor postaje jedan od najvećih romanopisaca u svjetskoj književnosti.

Tek kada je veoma uspješni i cijenjeni beogradski pisac Svetislav Basara u romanu Kontraendrofin (za koji je dobio NIN-ovu nagradu 2020) na sva usta ishvalio pisanje Brkice Vukovića, kada ga je postavio u unutrašnjost jedne zaslužene glorifikacije (kao što to zna prozaista), počeli smo da se upoznajemo sa našim obdarenim piscem. Štaviše, nekoliko godina ranije, Basara je novinskom tekstu, povodom
Vukovićeve smrti, smjelo ustvrdio da je riječ o jednom od najboljih pisaca našeg jezika.

Pokušao sam da nađem nešto o Brkici na internetu i rezultat potrage bio je krajnje škrt, svega dva-tri dobra teksta. Mada, ima nešto neobično lijepo u samom činu traženja, otkrivanja..., nešto enigmatično, djetinje, opsjenarsko, pogotovo kada tragamo za neobičnim piscima, a Brkica je to svakako bio.

Pozvao sam telefonom dva meni draga sugrađanina – pisce Balšu Brkovića i Vlatka Simonovića, sa molbom da mi malo približe ličnost i stil pisanja Brkice Vukovića, a znam da su obojica nadahnuto pisali o njemu u malo navrata, dok bih izdvojio i tekst Miomira Abovića. Kada sam ih pitao – zašto se tako malo zna o tom jedinstvenom i specifičnom piscu (koga u poslednje vrijeme uzdižu čak i najbolji pisci u regionu), dali su mi sličan odgovor: ovdje političke stranke određuju i vrednuju sve, pa i ko je dobar pisac i koga je poželjno čitati i nagraditi. S druge strane, knjiga je danas (da li samo danas?) proizvod koji traži marketinško-medijsko angažovanje, a Brkica je ostavio mali opus u zemlji gdje se slavi nepismenost i gdje se tragično malo čita.

Interesantna je još jedna stvar vezana za ovog osebujnog pisca i dugogodišnjeg kolumnistu Pobjede: iako Srbin u svom identitetskom sižeu – upravo će ga pisci novog talasa u crnogorskoj književnosti, okupljeni oko Balše Brkovića, promovisati i zvati na književne večeri, naravno, u mjeri mogućeg.

Kao što mi reče Vlatko – Brkičine kolumne u Pobjedi bile su ono usamljeno ali i najbolje što je taj stari državni list ponudio prostorima bivše Jugoslavije. A možete misliti uz kakve je ideloško-političke, pa i estetske ograde pisao kolumne u tim vremenima oktroisanosti i cenzure? Doduše, Pobjeda mu je objedinila najbolje tekstove u zbirci koja je fascinirala, kao što već rekoh, i jednog Basaru.

Ali možda su upravo u represiji i neslobodi pisanja leškarile snaga i imaginacija mnogih pisaca, pa i našeg Brkice Vukovića. Kao što je to jednom rekao možda i najveći dramski pisac na našim prostorima Dušan Kovačević – kreativnost i ljepota pisanja počivala je u opasnoj igri oko granice partijski dozvoljenog! Kao da pisci na jedan zlokoban način vole prostor i vrijeme stradanja, iskušenja, uzmicanja, straha... To im otvara udaljene utrine identifikacije i izražajnosti.

I zaista čini se da je tako. Pred slobodom i demokratijom kao da su ustukli pisci najvišeg formata – čast izuzecima.