Duško Kovačević

"Vrelina" - trideset godina kasnije

Ove 2025. godine, tačno je tri decenije od premijere 'Vreline', kriminalističke drame Michaela Manna iz 1995. godine, sa Robertom De Nirom i Al Paćinom u glavnim ulogama.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Već dugi niz godina, čak i decenija, u intelektualnim i kulturno teorijskim krugovima vodi se jedna interesentna debata oko pitanja — da li film možemo uvrstiti u veliku umjetnosti, kao što su likovna umjetnost, književnost, ozbiljna muzika... Mišljenja su oštro podijeljena, dok su obje strane saglasne u sledećem: oni nesporno veliki i čuveni filmovi od Felinija, Viskontija, Melvila, Bunjuela, Tarkovskog, Kopole, Kurosave i mnogih drugih ingenioznih redatelja — jesu velika umjetnost i filmska remek-djela.

Da li film 'Vrelina' možemo svrstati u najviše domete filmske umjetnosti? Ja bih rekao — ne, iako se radi o odličnom filmu, filmu koji stoji na samoj granici između odličnog i velikog filma. U svakom slučaju Vrelina je jedan od najboljih filmova devedesetih — te mršave dekade u američkoj kinematografiji. Taj film neće dobiti čak ni jednu nominaciju za Oskara, a iste 1995. godine Skorsezeov film 'Casino' povući će samo jednu nominacija za Oskara (najbolja glavna glumica Šeron Stoun). Napomenuo bih da Oskar, godišnja nagrada američke Akademije filmskih umijeća i znanja, često puta nužno ne odražava kvalitetu filma. Mnogo je vrhunskih filmova ostalo bez Oskara, a još više je loših filmova zakićeno tom ipak velikom nagradom.

Iako sam filmofil, ne pasionirani, dugo mi je trebalo da se nakanim i odgledam tu dugu losanđelovsku krimi dramu — Vrelina. Pogledao sam ga posle više od dvije decenije nakon njegovog nastanka, a zašto tako kasno? Mene je odbijalo upravo ono što je druge privlačilo: susret glumačkih bogova koji se događa oko 85. minuta filma. Prvi put oči u oči u istom kadru, sreli su se Al Paćino i Robert De Niro. Glumili su zajedno u Kumu 2, ali nisu se našli u istoj sceni zbog različitih vremenskih tokova njihovih likova, mladog Vita Korleonea i njegova sina Majkla.

To mi je djelovalo kao trik produkcije, mamac za publiku, film koji je unaprijed proglašen pobjenikom... al' ne ide to tako sa filmom. Previše čuvenih glumaca, ostvaren i slavan redatelj, ogroman novac i najnovija tehnika snimanja i montaže — sve to u stvari guši film, kastrira ga i pakuje u klasičan konzumerski i industrijski proizvod. Film ne voli takav pristup. Žan-Lik Godar je govorio da je film kapitalizam u najčistijem obliku. Film, kao i događaj u filozofiji Hajdegera i Badjua, iskrsava. Veliki film došeta slučajno... on voli amaterizam i mala sredstva. Čuveni italijanski neorealizam počiva na opskurnosti i bijedi posleratnih godina, kao i na glumcima koji su pokupljeni sa pijaca predgrađa. Veliki filmski spektakli najčešće su bili promašaji, osim nekoliko izuzetaka, a tu svakako spada Vrelina.

U svakom slučaju zanimljiv i komleksan film iz tog zahvalnog i uvijek aktualnog žanra koji je izgrađen na sukobu policajac-kriminalac, ali ipak predvidljiv i neiznenađujući.