Duško Kovačević

STAV

Sporenja oko jezika

Crnogorski jezik primoran je da parazitira na srpskom jeziku i da postane antisrpski jezik, poručeno je sa skupa u Narodnoj biblioteci ,,Radosav Ljumović" u Podgorici. U toj gradskoj instituciji održan je skup ,,Kulturni identitet Crne Gore – konflikti i mogući izlazi", koji je dio smotre ,,Dani Njegoševi". "Ono što je najvažnije, perspektiva crnogorskog jezika ne postoji", kazao je jedan od učesnika. Bilo je i poziva na promjenu Ustava. U tom kontekstu sa skupa je poručeno da ,,samo srpskom pripada status službenog jezika”.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Netko sam kome je prilično blisko ovakvo motrište na jezik kojim govorimo u Crnoj Gori, na jezik koji nazivamo srpskim. Kao i učesnici ovog simpozijuma smatram da je naše biće, 'nagovoreno' na srpski jezik i da se upravo njime fundirala crnogorska književna tradicija, kolijevka naroda i nacije. Inače, jezik je veoma čudnovata stvar. On nije samo sistem znakova odnosno simbola kojima imenujemo svijet oko nas i kojima se međusobno sporazumijevamo...

Jezik ima često izraženu političku i nacionalnu dimenziju, ali i filozofsko-transcendentalnu, pa je i Martin Hajdeger zagonetno napisao: ,,Čovjek se ponaša kao da je on tvorac i gospodar jezika, dok je, u stvari, jezik gospodar čovjeku”. Filozofija dvadesetog vijeka bila je zapravo filozofija jezika kroz dvije dominantne i suprotstavljene škole – kontinentalnu i analitičku, kroz poznati ‘jezički obrat’, između ostalog.

Svjedočimo već duži niz godina da jezički nesporazum nije zaobišao ni Crnu Goru i da je to samo jedan u moru svih konflikata kojima smo ‘obdareni’. Taj nesporazum najmanje je lingvistički i filozofski. On se prevashodno tiče demokratskog i političkog horizonta. On je, nažalost, najprije oruđe u balkansko- tribalnom čerupanju. Zato se pitam – ima li pretjerivanja u kvalifikacijama crnogorskog jezika koje su se mogle čuti na skupu ,,Kulturni identitet Crne Gore – konflikti i mogući izlazi", a koje sam citirao u prvom pasažu ovog komentara? Zar crnogorski jezik, njegov službeni i svaki drugi status nemaju solidan procenat pobornika i čemu najava njegovog progona ili marginalizacije?

Zar mi koji smo prošli dvodecenijsku golgotu osporavanja i diskriminacije, mi koji se jednom nogom primismo na 'traktore' izgnanstva, sve sa srpskim jezikom, ne bi trebalo da imamo više osjećaja za drugačije, za slobodno iskazano, za legitimno...? Borimo se za naše, unapređujmo svoje, neka srpski jezik bude službeni, svakako! Ali ne kroz negaciju i poništenje drugog.

Vladeta Jerotić ponavljao je na predavanjima staru jevrejsku poslovicu: ,,Ako ne budemo bolji – bićemo gori". Da li smo bolji?