dr Radoslav T. Stanišić

filmska kritika

Film - Dnevnik jednog seoskog sveštenika

Mladi, i moralno neuprljanji čovjek koji želi da svoj život posveti Svevišnjem… Između literature, filma i filozofije ne bi, prema shvatanjima Roberta Bresona, trebalo da postoje suprotnosti. Bresona je impresionirao roman Žorža Bernanoa svojom jednostavnošću dovedenom gotovo do šturosti, ali prepunog izuzetno jasnih emocionalnih signala i duhovnog asketizma.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Breson uspijeva da napravi veoma dobru  adaptaciju djela, koje pokazuje na čemu se bazira hrišćanska poruka - poruka za koju je film savršeno sredstvo da je pretoči u slike i zvuk - riječ pretočena u misao. Film nije opterećen religioznom mišlju i sav je usredsređen na svjedočanstvo o nespokojstvu nad neostvarenim idealima u svakodnevnom životu.

Mršav i velikih, bistrih, toplih i suznih očiju, ispijenog blijedog lica mladi sveštenik zapisuje svoju svakodnevnicu i u svakom pogledu živi skromno i isposnički:  na hljebu, vodi i vinu,  skromno shvatajući da je zemaljski život trpljenje a da Nebeski treba zaslužiti. To je pozadina drame ovog mladog čovjeka. Jer, taj sveštenik dolazi sa velikim entuzijazmom u ovaj kraj ubijeđen da će naći svijet odan Bogu i vjeri. Njegova očekivanja ga do te mjere nadahnjuju i ispunjavaju snagom da on i ne primećuje slabost i bolest koja ga sve više razdire. S kim god se susrijeće on ne krije  svoju vjeru za koju je ubijeđen da preobražava ne samo vrijeme već i ljude. Ali, razgovor sa starim sveštenikom je za njega već prvo ozbiljno razočaranje. Ma koliko govorio o uzvišenim stvarima, nasuprot njemu taj čovjek pripada ipak drugom svijetu, ne razlikuje se od ostalih i u flaši vina koja stoji pred njim Breson nalazi one nijanse koje sa svega nekoliko kadrova kompletiraju potpunu informaciju o čovjeku koji Boga vidi na zemlji, u svom miru i komforu i lagodnom životu. Ali, mladić, kojeg tumači sa potresnošću Klod Lajdi, ne može da sve ovo ne doživi sa nespokojstvom. On bi htio da promijeni nešto u odnosu prema crkvi i Bogu, ali to mu nikako ne polazi za rukom — pa sebe osuđuje na izolovanost, samoću, asketizam, siromaštvo. On nije buntovnik, pa se stoga i povlači u svoju samoću i bijedu. U opisivanju tih duševnih stanja Breson pravi izvanredne scene.

Dovoljno je pratiti kameru dok lagano opisuje sobu u kojoj živi ovaj dobri, mladi čovjek, način kako sprema sebi hranu ili kako mu se sa tim golim zidovima zatvara prostor pa da atmosfera bude potpuna, ali kako kažu duhovni oci ovdje se stiče raj!  

Ma koliko Breson imao razumijevanja, on mladog sveštenika ne pretvara u Sveca niti neobičnu osobu.  Iako njegova fizička snaga postaje sve manja — duh mu ne popušta i stoga dirljivo djeluju razgovori koje vodi sa groficom koja se pokolebala u svojoj vjeri. To su izvanredni kadrovi koje se ne određuju toliko fizičkim uslovnostima koliko duhovnim kvalitetima. Drveće je obično ogoljelo, parkovi nisu lijepi  ništa ne budi na radost, pa je asocijacija na smrt više nego očigledna.

Mladi sveštenik je skrhan između vjere, iluzija  i grubosti života u ovom beznađu. Njegovo strpljenje je veliko, ponekad izgleda da ga je sam Bog stavio na muke da bi ispitao njegovu odlučnost i krotkost. Svijet na koji je prisiljen je prepun brutalnosti. Breson sve to konstatuje sa mnogo ironije i otvorenosti. Otud i dilema da li je ovaj film  nadahnut hrišćanskim moralom ili se u njemu prekoračuje granica kritičkog sagledavanja.

Njegov stariji, iskusniji sabrat na sve to gleda drugačije.  U sceni u kojoj on sa stola, nehotice  prosipa bocu vina zajedno sa Istinom više nego jasno asocira na uzaludnost i izgubljenost njegovog života u ovoj sredini. Međutim, dobrodržeći, stari sveštenik koji više vjeruje u ovaj kratki, zemaljski život i u njegove sadržaje, pokušava ga poučiti. Ali,  ipak shvativši da ovaj mladi čovjek teži nečemu uzvišenijem i neuporedivo vrednijem, na kraju, klanja mu se i cjeliva ga u ruku…

Ta drama usamljenosti i odbačenosti od ljudi dobija tako oštrinu, koja na kraju dovodi do saznanja da za takvog sveštenika kakav je Bresonov junak nema mjesta u ovoj sredini. Njegov odlazak je sličan dolasku — samo što mu je smisao sada sasvim drugačiji.   

Fizičke patnje ne mogu da pokolebaju tog izgnanika iz Ambrikura, koji pišući poslednje stranice svoga dnevnika istovremeno otkriva u sebi svijest o ljudskoj prirodi i granicama vjerovanja. Film je opor, ponekad grub, ali nigdje napadan, prepun je bola i patnje, istinit i ironičan, ali ne i karikaturalan a još manje jednostran. To je rediteljsko viđenje suštine i njome je uslovljena i njegova forma.  

Njega u ovom selu  niko nije razumio iako je pokušavao podučavati djecu, pravim, iskonskim životnim vrijednostima, ipak odlučuje da napusti ovaj kraj i sa svojim malim koferom odlazi u grad, i u gradu gdje se još više osjeća izgubljenim i neshvaćenim zapada u još veću slabost i skrhanost.

Robert Breson nam pruža  film o unutrašnjem životu, a pravo carstvo filma uvijek je tamo gdje je zemlja ljudi i svjetlost Sunca. Ali, lica koja nam se ovdje prikazuju — tako da njihova realnost ne može biti osporena — više nisu lica sa ovoga svijeta.

A ti putevi, ta polja, ti šimarci i vrtovi, te kuće — snimljeni su sa iskrenošću koja isključuje sve lažne ljepote fotogeničnosti; a opet: kao da su blago pomjerena u odnosu na svoja uobičajena obličja. Film Dnevnik jednog seoskog sveštenika  je konkretno i zajedničko dostignuće misterije Stvaranja.

U jednoj oronuloj, skučenoj i zapuštenoj hladnoj sobi Sveštenik piše svoju zadnju stranicu u dnevniku o svom mladom ali i već izgubljenom zemaljskom životu.

Ipak …  sve što na zemlji trpiš i pretrpiš u riznicama  Božijim –  biće suvo zlato!

Film Dnevnik jednog seoskog sveštenika je na filmskom festivalu u Veneciji dobio internacinalnu nagradu i nagradu italijanske filmske kritike.