dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film - Blago Sijera Madre

Meksiko, 1925 godina; tragači, kopači zlata , probisvijeti i lutalice u potrazi za srećom. Oronuli Dops na ivici egzistencije, djeluje kao očajnik koji se ne libi ni opušak da uzme sa ulice.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Čovjek koji se za slamku hvata, prosi u prolazu od svog zemljaka, da bi pobio kafu, obrijao se i zapalio cigarilos. Priču je Hjuston, koji je važio za majstora ekranizacija literaturnih djela, našao u romanu pisca B. Travena. Opredjeljuje za Hemfri Bogarta, kome dodjeljuje ulogu Dopsa — avanturistu, čovjeka prepunog ožiljaka prošlosti. Dopis se lako privikava na sve i uz to pokazuje izuzetnu žilavost i odlučnost da se izvuče iz bijede u koji je zapao. Možda bi to bilo najlakše ako bi se kopalo zlato u bespućima Sijera Madre? Za njega ne postoji ni društvo, ni moral, samo instinkt samoodržanja. Tu je i Kerten, znatno mlađi, neiskusniji, otvoreniji, još nije doživio teža iskušenja ni razočarenja. Mladog besposličara srjeće u parku.

Zajedno su pokašali da rade na građevini. Poslodavac je previjani kulikoža i ostao im je dužan. Zato ga u jednoj krčmi premalaćuju i otimaju zarađeni novaca, ili onaj za koji misle da su ga zaradili. U jednom prihvatalištu za beskućnike i najamne radnike upoznaju starog i iskusnog Hauarda sa kojim ulaze u dil i kreće potraga za zlatom na planini Sijera Madre. Alkohol je ovog starca doveo na ivicu života, i takav pristaje da krene u ovu možda poslednju i najsuroviju avanturu. Žele otići tragom ostalih, skakati od napuštene jame do jame, boriti se sa vjetrovima, sa samim sobom, pokušavati ono nemoguće, stalno se hrabriti vjerovanjem u čudo.

Iako zaplet nije kaubojski, u filmu ima i tih elemenata , pogotovo u scenama kada meksički bandoljerosi, na konjima jure za vozom i na planini dolazi do besomučnog vatrenog obračuna između naših junaka i bandoljerosa. Svaki njihov korak pokazuje da su im nade sve manje, da im ponestaje fizičke snage pa čak i vjerovanja u to što rade. Otud ovo kopanje i traganje za zlatom djeluje kao otimanje od smrti. Hjuston tako komponuje te realistične a nekad i sasvim naturalističke prizore kao da su oni uslov opstanka. Naša tri junaka sa svojim tovarima za kopanje zlata prolaze kroz egzotične krajeve ka planini i sve djeluje obećavajuće. Međutim, prvi »puca« Dops i želi sve da zaboravi i da se vrati u civilizaciju. Mladi Kerten vjeruje da je sreća dokučiva, izdržava sva iskušenja, maštajući o svim onim stvarima koje sebi može da priušti od sakupljene zlatne prašine. Najstabilni od svih je stari lisac Hauard bez kojeg bi ova družina načisto propala u ovoj divljini.

Razdire ih vjetar, hladnoća, sumnje — rado bi se izbavili iz svega ovoga, ali za povratak treba imati snage. Surovost ih nadmašuje i onemogućava da svoje iluzije pretvore u izvor nove snage. Njihovo ponašanje je ravno agoniji kroz koju se oni potpuno razotkrivaju i izobličavaju. Hjuston ništa ne prepušta slučaju, jer su to najuzbudljiviji trenuci drame — kadrovi su krajnje jednostavni, kroz njih tako intenzivno struji život da stvara izuzetno uzbudljive prizore gotovo neponovljive i neshvatljive.

Film je štur po samoj priči ali je prebogat po unutaršnjem sadržaju, izuzetnoj usklađenosti između pisca romana Travena i Hjustona, svako je sačuvao svoj integritet, struktura nije relativizirana — tako da je režija došla do izražaja upravo unutar samog romana. Mnogi detalji, naročito vizuelni izraz, dobili su mnogo više određenosti, realizma i onog ljudskog što ih čini impresivnim i autentičnim. Vremenom, polako su u naše junake uvlači nevjerica, sumnja.

Kako su sve više punili platnene vrećice zlatnom prašinom tako su se i karakteri sve više mijenjali i ortački odnos je sve više blijedio, dok nije prerastao u otvorenu nepodnošljivost i neprijateljstvo. Svako za sebe zakopava, u potaji svoje vrećice.
Samoća, divljina i surovi život na granici izdržljivosti, razara karaktere i provocira. Ipak, kada su natovarili svoje dragocjene tovare , zahvaljuju se Planini i odlaze. Uz put srijeću grupu meksičkih seljaka koji u očajanju traže od starog Hauarda da im pomogne. Surova planina jeste ostavila velike ožiljke na naše junake, ali, Hauard pokazuje zrnce ljudskosti u dirljivoj sceni, reanimirajući dječaka.

On se zadržava na gozbi i časti kod svojih novih prijatelja, o Dops i Kerten nastavljaju povratak. Na kraju u punoj mjeri i u punom intezitetu zaigrala je pohlepa i Dops je otvoreno pokazao zao karakter, pucajuću Kertenu u leđa. Ostavlja ga u prašini da umre. Kerten je ranjen uspio da dođe do Hauarda, i tako je potjera krenunla za Dopsom.

U finalnoj i mučnoj sceni, u kojoj Dops na domaku grada, izmučen, gladan i žedan posrće, jedva dolazi do prljave i bajate vode da se napije i umije. Iza leđa, sa odsjajem u vodi prikradaju mu se i posmatraju ga, bez žurbe, kao lukava zvijer koja je svjesna svoje nadmoći i bezizlazne situacije svoje bespomoćne žrtve. Scena djeluje izuzetno realistično i mučno. Kao hijene, trojica odrpanaca shvativši svoju prednost bezočno se poigravaju sa izmučenim Dopsom. Ubijaju ga s leđa mačetom. Skidaju sa njega čizme i odlaze da prodaju mazge. Prosipaju kese sa zlatnom prašinom i dok vjetar raznosi njihovo s mukom sakupljeno Blago Sijera Madre, zaključujemo da Dops nije bio tako pohlepan i zao, i da nije izdao svoje ortake, ostao bi živ i bogat!

Međutim, ovako su ga savladala tri odrpanca, lopova najgoreg soja. Otkriveni su kao konjokradice i bivaju striljenji. Hauard i Kerten, u potrazi za svojim odbjeglim ortakom, shvataju da su ostali bez blaga koje vjetar raznasi uz gromoglasni, ludački smijeh starog Hauarda koji odlazi sa svojim meksičkim seljacima. Život je s njim završio svoju igru i ovo je za njega kraj svega. Da li će preživjeti ili ne — to više nije ni važno, nestalo je iluzija a on nema još jedan život da sve počne iz početka. A mladi Kerten odlazi ka drugoj obali života, dok se prazne i pocijepane kese od zlata zabadaju u patuljaste i žedne kaktuse.