Lidija Glišić

OSVRT

Računanje vremena

Prethodnog vikenda ponovo smo usklađivali svoje vrijeme sa drugima pomjerajući kazaljke na satu. Osim poslednjeg vikenda u oktobru, isto radimo i u martu kada dočekujemo “ljetnje vrijeme”.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Ideja o boljoj iskorišćenosti dnevne svjetlosti pomjeranjem kazaljki unazad i unaprijed, sinula je američkom naučniku Bendžaminu Frenklinu još u 18. vijeku.

Zimsko i ljetnje odbrojavanje

On je predlagao da ljudi ranije ležu kako bi uštedeli na svijećama. Nakon njega, o dragocjenoj iskorišćenosti dnevne svjetlosti pomjeranjem sata pisaće i drugi, ali će ova savremena rutina prvi put biti zvanično uvedena tokom Prvog svjetskog rata u Nemačkoj a zatim i u Velikoj Britaniji. Rat je takođe nosio svoje opravdane razloge za odlaganje padanja mraka.

Od tada, mnoge zemlje svijeta uvele su zimsko i ljetnje računanje vremena, uglavnom u Evropi i Sjevernoj Americi. Kina, Japan, Južna Koreja i afrički kontinent ne koriste ovaj način uskađivanja vremena, kao ni Island, Rusija, Belorusija, Gruzija...

Satovi kroz istoriju

Kada je čovjek u drevna vremena počeo da se intresuje za astronomske pojave i kretanje nebeskih tijela, tada je poželio da se nekako uklopi u taj savršeni kosmički ritam svojim uređajima za mjerenje vremena. Tako nastaju sunčani satovi u Starom Egiptu koji prate smjene dana i noći, satovi koji su koristili štapiće tamjana u Kini, kao i pješčani satovi naročito korisni pri morskim plovidbama.

Svi ovi izumi pratili su i osluškivali prirodna kretanja. Sunčani sat koji danas možemo vidjeti na trgovima kao turističku atrakciju ili ukras, pratio je kretanja sunčeve sjenke, vodeni sat (klepsidra) je vrijeme mjerio proticanjem vode iz jedne posude u drugu, pješčani satovi mjerili su vrijeme curenjem pijeska kroz uzani prolaz u satu.

Usklađeni ritam čovjeka i prirode poremetiće tek izum mehaničkih satova. On će najaviti jednu potpuno novu epohu u čovjekovom privatnom vremenu, ali i u onom istorijskom.

Mehanički časovnik kao istorijska prekretnica

Čuveni film “Moderna vremena” Čarlija Čaplina počinje velikim satom koji neumoljivo otkucava sekunde, zatim u kadar ulazi stado ovaca koje ubrzo smjenjuje kadar gomile radnika koji hitaju ka fabrici. Čaplinovo satirično viđenje modernog vremena koje se pomalja tridestih godina prošlog vijeka kada snima svoj poslednji nijemi film, biće tek “trejler” za stvarnost koja će uslijedeti u nastavku 20. vijeka. Čovjek će umarširati u fabrike i Fordova pokretna traka donijeće jedno potpuno novo vrijeme i novi koncept rada u kome će radnik postati kao i sat – dio složenog mehanizma neprekidnog bezličnog kretanja.  Vrijeme je postalo novac jer smo ga potpuno oteli od prirodnog poretka i kretanja sunca, vode, pijeska i zatvorili u satni mehanizam tik-tak odbrojavanja plaćenih sati.

Negdje u isto vrijeme kada Čaplin snima “Moderna vremena”, američki filozof i sociolog Luis Mamford piše knjigu “Tehnika i civilizacija” u kojoj objašnjava kako je upravo mehanički sat učinio vrijeme apstraktnim i merljivim. Ovaj izum je potpuno promijenio način na koji ljudi doživljavaju vrijeme, od kvalitativnog  povezanog sa prirodnim ciklusima i sopstvenim iskustvom do kvantitativnog koje mjeri efikasnost i produktivnost. Ova promjena u percepciji vremena pripremila je teren za industrijalizaciju i uspon kapitalizma.

Locirajući prve mehaničke satove u benediktinskim manastirima zbog monaške potrebe da uspostave red i disciplinu,  pominjući legendu po kojoj je prvi mehanički sat izumio monah Gerbert, kasnije papa Silvester II, Mamford zapaža: “Oblaci koji su mogli paralisati sunčani sat, smrzavanje koje je u zimskoj noći moglo zaustaviti vodeni sat, više nisu bile prepreke za označavanje vremena: ljeti ili zimi, danju ili noću, čovjek je bio svjestan odmjerenog zvona sata. Taj instrument se ubrzo proširio izvan manastira, redovna zvonjava zvona unijela je novi red u život radnika i trgovca. Zvona sa zvonika su gotovo definisala urbani život. Označavanje vremena preraslo je u poštovanje vremena i vođenje računa o vremenu i štednji vremena. Dok se to dešavalo, vječnost je postepeno prestala da bude mjera i fokus ljudskih aktivnosti.”

I kao što nam je vječnost nestala iz fokusa, ovovremena brzina i tempo života udaljili su nas od još jedne potrebe koju je među grčkim bogovima otjelotvoravao Kairos. Za razliku od boga Hronosa koji je takođe bio vezan za protok vremena, ali onog vječnog (otuda hronologija, hronika, hronično..), Kairos je bio bog srećnog trenutka koga moramo da zgrabimo inače će nam zauvijek pobjeći.

Huk satnih mehanizama, stalni pokušaji da prevarimo vrijeme, da se uhvatimo u koštac i ukrademo mu neki minut, da pomjeramo kazaljke napred i nazad, učiniće da nam Kairos prođe neprimijećen. Taj poseban trenutak je takođe vrijeme, ali ono koje sve mijenja čineći da se osjećamo gospodarima vlastite sudbine.