Duško Kovačević

STAV

Hladni rat u kulturi

U javnosti se digla velika bura, koja se ne stišava i desetak dana kasnije, povodom saopštenja koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG) u vezi kontrole rada i finansiranja civilnog sektora.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Treba, vele, hitno predložiti zakon o agentima stranog uticaja, koji bi uredio “funkcionisanje raznih stranih agentura koje pod plaštom nevladinih organizacija pokušavaju da utiču na unutrašnju i spoljnu politiku naše zemlje”.

U najprepoznatljivijim nevladinim organizacijama, mnogim medijima i gotovo svim političkim strankama, odnosno – u preovlađujućem dijelu društva, ovaj predlog bivšeg DF-a porodio je sumnju čak i strah da je riječ o pripremi progona kritičkog mišljenja i nadgledanja društvenih procesa, utemeljenih u zapadnoj političkoj tradiciji, ka kojoj smo se zalećeli prije više od petnaestak godina. Povlači se čak i analogija sa ruskim i gruzijskim modelom radikalnog obračuna sa nevladinim udrugama i nezavisnim novinarima i čitava stvar je propala na samom početku.

S druge strane, nameće se zdravorazumska zapitanost – zašto bi bilo ko, bilo koja asocijacija, organizacija, mreža, fondacija…, koja djeluje aktivno u društvu, bila abolirana od legalne kontrole, provjere finansiranja, monitoringa koji se odnosi na trošenje, rad i ciljeve? Zar nadgledanje, nadziranje i korektivna ambicija ne leže u samoj biti filozofije i metodologije Poperovog otvorenog društva, iz kojeg su ovaploćene nevladine organizacije kao savremeni međunarodni fenomen?

Ali kada već pomenusmo zapadnu političku kulturu, kojoj sam, moram priznati, prilično privržen – ona je u drugoj polovini 20. vijeka bila izuzetno tolerantna prema navodnoj ‘agenturi’ u svojim redovima, ako izuzmemo ‘lov na vještice’ američkog senatora Džozefa Makartija pedesetih godina prošlog vijeka, kao i čuveni špijunski slučaj ‘Rozenberg’, takođe pedesetih godina.

Jedno vrijeme u Zapadnoj Evropi, i to baš u jeku Hladnog rata, bilo je normalno, čak i moderno pripadati nekoj od ortodoksnih komunističkih i u odnosu na Zapad neprijateljskih ideja. To je bilo avangardno i popularno u samoj eliti Zapada, intelektualnoj i svakoj drugoj, koliko god to izgledalo čudno i nepojmljivo. Reditelj Žan-Lik Godar i filozof Alen Badju su bili otvoreni maoisti. Žan Pol Sartr je bio vatreni pristalica Staljinovog modela, istina, razočarao se usljed jedne malo duže posjete Moskvi. Tu je negdje, na istom tragu bio i Bertoluči, da ne govorim o Viskontiju, Pazoliniju, Bunjuelu, arhitekti Oscar Niemeyeru, doduše Brazilcu, i spisak je bez kraja. Čitav Bretonov nadrealizam počivao je na pobuni protiv kapitalističkog konzumerizma, koketirajući neprestano sa ‘neprijateljskim’ idejama i politikama.

Gotovo da svoj najveći uzlet u kulturi (pogotovo filmu, nauci, novoj književnoj teoriji, arhitekturi) u drugoj polovini 20. vijeka - Zapad duguje komunistima, maostima ili kastrovcima, ako ne svojim neprijateljima, onda svakako svojim najvećim kritičarima!

To opredjeljenje, često i direktno angažovanje nije im smetalo da i kao takvi budu najcjenjenije figure u javnom i kulturnom životu svojih zemalja. Kako su prolazili kritičari u prostoru "nezapadu", bolje je i ne pitati? Zapad je bio slobodan tih decenija i to će priznati čak i jedan Solženjicin, za njim i Zinovjev. Dva najveća sovjetska disidenta, ali još veća rusofila.

Iako bi možda, ako razmislimo malo dublje, mogli doći do zaključka da je kroz takvu toleranciju zapadna vladajuća elita – uvijek nezgodnu ljevicu premjestila sa rizične ulice u bezbrižniju zonu kulture, pa tako je i pasivizirala?

Ali, kako god, Zapad je zavičaj moderne slobode i kulture pobune.