dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

"Kradljivci bicikla"

Da bi dobio posao da lijepi velike plakate po zgradama Rima, Antonio mora da ima bicikl. Ali kako doći do njega?  To je ono poslijeratno vrijeme  nemaštine kada se voda donosila sa jedne česme u velikim limenim kantama i kada su postojala kolektivna mejsta za ličnu higijenu. Bicikl je predstavljao izuzetnu, egzistercijalnu vrijednost. 

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Antonijeva žena Marija prodaje posteljinu za 7500 lira i sa tim parama Antonio kupuje bicikl. Kupovinom bicikla u njihovu porodicu ušetala je radost. Marija  s puno pažnje sprema hranu; mali sendvič za sina Bruna a veći sa muža, koji odlaze na posao.  Ljubav  u ovoj skromnoj porodici je dirljiva.  Samo što je na zidu zalijepio prvi plakat, Antoniju ukradu bicikl. Zajedno sa sinom Brunom kreće u uzaludnu podragu po cijelom gradu; traže  po pijacama na kojima se prodaje sve i svašta, odlaze i kod gatare gulikože  koja se bavi okultizmom i na taj načim lakomislenom narodu otima možda i poslednju paru. Otac i sin jure  tako i po trgovima, prateći starca do narodne kuhinji za kojega sumnja da je pomagač u krađi,  dolaze i do katedrale u kojoj se upravo vrši Misa, ali, uzalud;  jure maladića zato što liči na lopova koji bježi u javnu kuću.  Antonio u napadu ljutine i bijesa pokušavao da iznudi priznanje od mladića za kojeg je ubijeđen da mu je ukrao bicikl, sin ga spašava od rulje i batina,  dovodeći karbinjera.

Antonio samo želi da radi, da dođe do bilo kakve zarade i pod bilo kakvim uslovima ali nailazi na prepreke a to je scenaristi Cavattiniju i reditelju De Siki dovoljno da se  upuste u istraživanja koliko u životu ima dobra a koliko zla. Zaključak mora biti konvencionalan — više zla nego dobra ali i to će se izdržati! Koliko  čovjeku malo treba  da bi istinski bio srećan,  i, koliko mu još manje teba da bude nesrećan i izgubljen. Iako se američka kritika obrušila na  scenu u kojoj dječak mokri na ulici; preciznije, pažljivim gledanjem filma je jasno da je mokrenje malog Bruna ostalo samo na namjeri, gotovo i neprimjećeno ako se prati glavni predmet sukoba i glavni dramaturški pravac filma.  Na ćošku ulice Bruno je samo pokušao da mokri, kada ga je otac dozivajući trgao i pozvao k sebi. Tako da je sve ostalo na pokušaju!

Zato reditelj uporno naglašava svoje pravo na ovako viđenje svijeta i uvjerenje da je moguće i bez nasilnih ekstravagancija dospjeti do misli i istine filmske slike.

Cavattini i De Sika ne zadovoljavaju se samo da ispričaju ovu priču sa tužnim epilogom — na kraju i Antonio dolazi do ubjeđenja da u ovom neprijateljskom svijetu mora i sam da bude lopov ako želi da se održi. Nije uspio da ukrade tuđi bicikl, ali je zato prošao kroz moralnu krizu i suočio sa suštinom samog života.

Antonio se ne predaje, niti je do kraja obeshrabljen - on je zaista izgubio vjeru u društvo (treba se sjetiti njegove nevjerice kada mu je, na početku filma, rečerno da ima jedno mjesto za njega), ali je odlučan u namjeri da ne prizna poraz, da se bori, da se nametne, iako može da računa jedino na sopstvene snage.

Ova vjera u život, ovo neodustajanje od borbe, to su činioci od najvećeg značaja u viziji De Sikinog svijeta, te zbog toga problematični »finale« ima pozitivan smisao, pošto stisak ruke između oca i sina znači baš naglašavanje takvog stava; ta scena treba da udahne ohrabrenje, što će reći da, iako bicikl nije nađen, radnik neće da se preda; naprotiv, on će naći novu energiju u potpunom jedinstvu sa članovima svoje porodice. Mali Bruno pokazije  veliki karakter za njegove male godine i uporno prati oca želeći da mu pomogne,  čini se da sin osjeća to veliko očajanje i izgubljenost  u kojemu se nalazi njegov otac.

Ipak, iako Antonio djeluje sav smušen i ogorčen u svoj toj potrazi, ne zaboravlja na pravu očinsku ljubav koja je možda ponekad i gruba, ali je istinska.

Odvodi Bruna u restoran da se počaste. U ovoj sceni pokušavaju da na trenutak zaborave njihovu veliku štetu. Scena ova u restoranu je monogo godina kasnije citirana u Benjinijevom filmu Život je lijep. 

Očajenje je kod Antonija egzaltiralo i postalo neizdrživo.  Vođen željom koja poroizilazi iz suženog stanje svijesti usled velikog očajanja Antonio krade bicikl, rulja ga juri i stiže obarajući ga sa bicikla, udara ga i maltretira. Međutim, Bruno nije otišao tramvajem već  je odlučno probijajući se kroz zajapurenu gomilu  jurnuo ocu u zagrljaj i na taj način izazvao sažaljenje vlasnika ukradenog bicikla koji  je bio nagovaran od rulje da ga preda policiji;  Stariji gospodin vidjevši starh u Brunovom očima i veliku sinovljevu ljubav u čvrstom zagrljaju oca,  prašta Antoniju.

Antonio, kome je život iznenada postao košmar posramnjen i poražen odlazi. Obojica plaču,  Bruno  hvata oca za ruku i jako steže. Stisak ruke je  signal ocu. To je poruka malog Bruna, koju jasno želi da prenese i na taj način ga ohrabri da za njih dvojicu život ipak, teče dalje. 

Za film Kradljivci bicikala bi se moglo reći da sadrži možda najbolji prikaz odnosa između oca i sina u istoriji filma, prepun finih nijansi i razvojnih trenutaka u pogledu ljubavi,poštovanja i povjerenja. Mogu se naći i momenti čaplinovske komedije, kao što je kontrastiranje  dječaka iz jednog klasnog sloja i djevojčice iz drugog koji ručaju u restoranu. U poređenju sa filmom Život je lijep (1997), stičemo predstavu o tome koliko je mejnstrim film i njegov odnos prema stvarnosti podjetinio u drugoj polovini dvadesetog vijeka.

Remek-djelo Kradljivci bicikla se obično smatra ključnim filmom italijanskog neorealizma. Francuski kritičar Andre Bazen vidio je ovo djelo kao veliki komunistički film!? Međutim, Oskar za najbolji film 1949. godine pokazuje da se na njega nije gledalo na taj način u Americi.

(Autor je filmski i TV reditelj)