dr Radoslav T. Stanišić

Film "Ulica"

Ulica je priča o ljubavi i ljubomori u  cirkusu, sa glavnim likovima: snagatorom Zampanom (Entoni Kvin) i nježnom Dželzominom (Felinijeva supruga Đulijeta Masina). Život u  cirkusu je omiljena Felinijeva tema, znajući da je sa dvanaest godina želio da se pridruži jadnom cirkusu, ali su ga karabinjeri vratili kući. Kada je već izgledalo da su neorealističke ideje izgubile svu svoju životnu sadržinu — pojavio se poeta filmskog jezika, Federiko Felini filmom Ulica kao rekvijemom tog vremena. U poređenju sa mnogim neorealističkim filmovima — Ulica je povratak  čovjeka!

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Felini stoga ne prikazuje tragediju slabog i nemoćnog nego jakog i nepokornog, a to je upravo ono što impresionira i govori više o stvarnosti. Na izgled Zampano je neobično robusan, gotovo nedodirljiv i često odaje utisak čovjeka koji je ispunjen grubošću i potpuno lišen svakog osjećanja. Ali, Felini ga čini istovremeno pomalo zamišljenim i tako otkriva da je to maska koju mu je život čergara nametnuo. Kamera rado ističe njegovu neobičnu fizičku snagu, predstavlja ga skoro kao diva koji po suncu i nevremenu razbija lance demonstrirajući neobuzdanu ljudsku snagu. Trudi se da bude upečatljiv i u drugim cirkuskim vještinama, ali je sve to jadno i sasvim ponižavajuće. Taj jad i bijeda su prisutni svuda gdje se on pojavljuje a posebno u prvoj sceni filma  kada kupuje maloljetnu i nedozrelu djevojku Dželzominu. Potreban mu je neko da pridržava šešir i skuplja priloge, i u toj trgovini daje njenoj porodici deset hiljada lira. Sve je veoma potresno, sa puno plača, zbunjenosti i oporosti da i sam Zampano dodaje djeci još koju paru, pokazijući da i ‘grubijan’ ima srce. Dželzomina neodoljivo podsjeća na Čaplina, gestakulacijom, hodom i krupnim izražajnim očima. Zampano koristi tanki prutić  po nogama, svaki put kad Dželzomina pogrjiješi u načinu najave njegove cirkuske tačke. A ona reaguje kao dijete koje je uzelo  bonbonu bez majčinog odobrenja. Ali, isto tako stičemo utisak da se Dželzomina prvi put u svom životu najela s njim u kafani. Dželzominu je u početku i zabavljala ova skitnja i ti nastupi, ali — kako je realnost sve grublja ona pokazuje svoja osjećanja razočaranosti, povlači se u sebe i instinktivno želi da pobjegne. Felini bježi od sentimentalnosti i stoga se ne zadržava mnogo na tim psihološkim reakcijama. Zampano Dželzominu ne posmatra kao ženu, već iz kafane izlazi sa lokalnom prostitutkom Rosoom, a nju ostavlja na ulici da dočeka jutro, kojom se šetaju beskućnici i lijepi crni konj kao metafarora života. Svoje tačke igre i plesa izvode i na svadbama u okruženju gusaka, pataka, svinja, ove scene  su kasnije otvoreno citirane od reditelja različitih generacija. Njenu duboku potištenost  Zampano ne primjećuje, on u njoj ne vidi ona divna i čedna osjećanja, koja se iza te pomalo klovnovske maske, pokatkad iskažu u bljesku — zato  ga napušta. Zampano je pronalazi u gradu, ona ne želi da ide s njim,  na silu  je ubacuje  na prikolicu i odlaze da se priključe lokalnom cirkusu u kojem  Zampano upoznaje Il Mata. A ovaj,  koristi svaku priliku da ga ismijava nazivajući ga velikim umjetnikom. (grande artista). Netrpeljivost Zampana prema Il Matu stalno raste do konašnog fizičkog obračuna. Il Mato se ponaša kao ludak, spadalo, naivan, veseo, dobar, plijeni svojom neobaveznošću. Prkosom smrti, privlači Dželzominu pažnju koja je osjetila dah života. Tako se našla između dva čovjeka, naslućujući dramu koja predstoji.

Felini ma kako razlagao pojedina stanja, ipak se čuva svake pretjerane osjećajnosti.

Zampano je ljubomoran na Il Mata koji razara njegovu samouvjerenost, dok u jednom bijednom cirkusu, gdje su se zajedno našli istovremeno, ne sijevne nož.  Krabinjeri odvode Zampana, zbog toga što je potegao nož i što je bio u pijanom stanju, cirkus odlazi ostavljajući Dželzominu i Zampana. Il Mato Džolzeminu doživlajva kao ljudsko biće, koja ima emocije i kao ženu.  Za nju je Il Mato čarobnjak života i pojam ljepote, koji u njoj budi ljudsko dostojanstvo i prava osjećanja. Lutajući tako od mejsta do mjesta, na seoskom drumu srijeću Il Mata koji popravlja  gumu  na automobilu.

To je za Zampana bio pravi trenutak da konačno, od njega naplati sve uvrede. U ovoj sceni tuče Il Mato je  pokušavao samo da se odbrani, da pobjegne,  međutim, zadobija udarce i udara glavom u haubu automobila. Pada pred Dželzomininim očima teško povrijeđen. Ona u nevjerici vrišti i moli Zampana da prestane. Il Mato izdiše na travi. Za nju je to užasan šok. Zampano prikriva tragove. Krije leš ispod malog mosta, odakle i automobil baca. To je najljepša, najuzbudljivija i najtragičnija scena filma.

Po mizanscenu je krajnje jednostavna i ničim ne nagovještava ovakav završetak.  Nevjerica Zampana pretvara se u unutrašnju paniku a u Dželzomini se produbljuje bol do tragičnih razmjera.  Život ne može da ima smisla — iako bježe sa mjesta zločina. Ali, savjest radi svoje. Lutaju po zapuštenim selima i slabo nastanjenim krajevima, gdje ih prati snijeg, hladnoća i potpuna odvojenost od života. Il Matova smrt sistematski iz kadra u kadar razara Zampana pred očima Dželzomine. Pokraj starih zidina kuća, napušta Dželzominu dok je ona spavala. Zampano ima u sebi zrnce čovječnosti, pokriva je, ostavlja šaku zgužvanih novčanica ispod pokrivača i trubu koju je ona voljela da svira.

Ni to ga nimalo neće učiniti spokojnim, jer će tek sada da ga dokrajči samoća suočen sa sopstvenim besmislom. Poslednji udarac biće vijest o Dželzomininoj smrti — koja je  izgubljena, bolesna, presvisla od bola. Očajanje ga dovodi do pijanstva i u trenutku kada ga izbacuju iz krčme, pred sobom vidi neodložnost sopstvenog umiranja. Njegova surova istina  ga je  dotukla. Na obali mora pada na koljena, gleda put neba,  put mora,  grči pijesak rukama i s velikom patnjom, potpuno poražen  okončava u pijesak grčeći se.  U završnim kadrovima svi utisci se stapaju u bolno saosjećanje. Ulica nije film neobičnih rješenja, ekstravagantnosti i tehničkih noviteta, rađen je jednostavno a u mnogim scenama stvara se utisak spontanosti, kadrovi su slični riječima čiji su glasovi sačinjeni od ljudske tuge, od vapaja za slobodom, toplinom i srećom. Tako se otvara put do gledaoca i film se doživljava kao čudesna poema neponovljivog djelovanja. U tome je Felinijevo izuzetno majstorstvo — jer njegovi kadrovi ne samo što podstiču naša osjećanja nego stvaraju sasvim nova uzbuđenja i preobražavaju senzibilitet sa suštinom svijeta u kome živimo. Federiko Felini je neorealizmu ovim filmom vratio dušu i učinio ga osnovom svih modernih kretanja u umjetnosti filma. Ulica je film poetske istine.

(Autor je filmski i TV reditelj)