dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika - "Opsesija"

Opsesija Lukina Viskontija  —  je djelo koje je ohrabrilo stvaranje neorealizma u italijanskoj kinematografiji. Skitnica  Đino Kosta, svira usnu harmoniku, silazi kao prljavi  putnik  s olupine od kamiona. Zaustavlja se na benziskoj stanici ispred  Braganine krčme Trattorija. A ona – Đovana, u krčmi posprema, pjeva i spema ručak u kužini. Na prvi pogled su osvojili jedno - drugo. Đino želi da ga Đovana nahrani i da popije časicu vina. Debeli Bragana stalno nešto gunđa, otjerao je Đina Kostu iako je ovaj ostavio Đovani novac za jelo koje mu je poslužila.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Mnogi su vjerovali da će Viskonti nastaviti u tradiciji francuskog crnog realizma — ali njegove želje su bile drugačije a i društvene okolnosti sasvim nove. Ovdje nije riječ samo o kritičnom opisivanju realnosti već njenom iskazivanju kroz ambijent, ljude i istine. Viskonti je ponešto pozajmio iz knjige Poštar uvijek zvoni dva puta, pa su pisac Džejms M. Kan i njegova izdavačka kuća zabranili da se film prikazuje u Americi sve do 1976. kada je doživio svoju zakašnjelu premijeru na Njujorškom festivalu. Kan je nažalost umro malo prije toga, te nije vidio najbolju ekranizaciju svoga djela. Drumsku kafanu  drži grmalj Ijubitelj opere Đuzepe Bragana. Bragana je oženjen Đovanom (sjajna Klara Kalamai). Međutim, dok je Đino išao prašnjavom ulicom, Bragana je vikao za njim i kritikovao ga zašto ništa ne radi i da li je on  uopšte za išta sposoban; - Da, znam, poznajem mehaniku – odgovorio je. Dobio  je zadatak da popravi Braganina kola.  Poslao je Braganu da iz grada donese novi dio za kola, a za to vrijeme je zamandalio kafanu i osvojio njegovu ženu Đovanu, koja se zaljubila u njega.  Viskonti potpuno svjesno preuzima na sebe odgovornost za Đina, čovjeka bez zanimanja, koji se sasvim slučajno zaustavio upravo na ovoj a ne na nekoj drugoj benzinskoj stanici. Viskonti je zadržao do kraja plemenitost čovjeka iako se nalazi pred teškim dilemama. Đino je uspješno popravio kola, a Bragana mu predlaže da ostane kod njega i da mu popravlja što bude trebalo. Ostao je iz samo jednog razloga. Đovana.  Bježi sa Đovanom, ali je brzo ostavlja na prašnjavom drumu i ulazi u voz  u kojem upoznaje svog novog prijatelja Manjola  koji mu plaća kartu i prdlaže da putuju i rade zajedno.

U Viskontijevim  kadrovima  ima možda više bola nego u cijelim djelima nekih drugih reditelja  koji sebe smatraju bliskim ovoj duhovnoj atmosferi. To režiji daje snagu i nađahnuće da vidi svijet i van ovog Đinovog kruga kao jednu masovnu opsesiju savješću i životom. Opsesija je jedan od rijetkih filmova koja su uspjeli da apsorbuju sav duh jednog vremena i jednog naroda. U tome je njegova izvornost i umjetnička autentičnast — svaki čovjek tu je, istovremeno, istina, osjećanje i misao koji se udružuju u predstavu o suštin. Na jednom od trgova na kojem  Manjolo i Đino izvode svoje ulične tačke, ponovo srijeće Đovanu i njenog supruga Braganu koji mu je u  međuvremenu oprostio. Đino napušata  prijatelja Manjola, dok mu ovaj uz dirljiv pogled daje i nešto novca.  Nije li to istovremeno i rađanje jedne nove Ijudske stvarnosti?  Đovana nije  laka žena, koja je samo željna avantura već Ijudsko biće natjerano na sve ovo što čini iz puke bijede. Slično je i sa Đinom — ne luta on Italijom zato što je skitnica već što ne može da nađe pristojan posao koji bi ga učinio srećnim. On svoje spokojstvo nije nalazio u fašizimu i njegovim lažnim egzaltacijama. Pokušao je na raznim mjestima. Želio bi da njegova egzistencija zavisi od njega samog. Ni matori Bragana se ne ponaša kao prevareni muž. On veoma dobro vidi stvari oko sebe. Jutrom je Braganin kamionet nađen slupan na ivici puta, pored rijeke. Nesreću je prijavio Đino.

Drama je tako vođena da u početku niko ne očekuje zločin i to klasično razrješenje. Ali to je nešto kao sudbina kojoj se ne mogu oduprijeti ni Đino ni Đovana. Erotika tu naravno ima svoje mjesto koje nije za potcjenjivanje, međutim, i ona se podvrgava zahtjevu da kroz realnost ličnost iskaže sebe. Đino i Đovana se vraćaju  u Braganinu kafanu i tu nastavljaju  njihov zajednički život. Iako je sa ženom koju voli, i ima sve što mu  za život treba,  ipak ga muči  savjest i počinje ponovo da luta ulicama Milana, ali ovaj put s odijelom i mašnom. Na jednoj od gradskih  klupa srijeće mladu djevojku i provodi nekoliko časova s njom. U policiji sve više sumnjaju da je učestvovao u pogibiji Đuzepea Bragane. Na ulici dok je šetao sa novom djevojkom, srijeće Đovanu koja ga moli da joj se vrati.  Ostvalja djevojku i bježi kod Đovane, koja se spremala da napusti sve i da ode.  Ona se više ne boji i ima razlog svoga postojanja - trudna je i želi bebu. Đino je u šoku! Doživljavlja silnu promjenu ličnosti.  Želi ih oboje. Predlaže da odmah sve ostave i da bježe. Spreman je za novi  život. Viskonti nastoji da u svojim kadrovima naglasi tu vidljivu esencijalnost, to mu je potrebno da bi otišao dalje od spoljnog realizma i da bi filmu obezbijedio puno značenje. Sve je bolje od besmisla koji ih obuzima. Dok su tako panično i euforično bježali radujući se  novom životu u  troje, slećeli su kolima s puta i tako surovo prekinuli nit svoga sna. Đovana umire.  Iz rijeke je izvlači ranjeni i emotivno skrhani Đino.

Drži  na  rukama nju, i njihovu zauvjek izgubljenu sreću!

Dok gleda u daljini, inspektor ga privodi, a na njegovom licu vidimo kako mu se ruši cijeli svijet.  Da sve to djeluje  tako izuzetno klasično i svježe, zasluga je  i samih glumaca koji su odbacili ustaljene manire iz ateljea  i pronašli  ubjedljivost, spontanost,  suštinu u karakteru  likova. U Opsesiji gotovo sve što je u domenu izraza bilo je sasvim novo, zato je ovaj film i predstavljao platformu na kojoj su se već mogli razabrati ideali neorealizma. Opsesija je po mnogo čemu nagovještaj jednog istanski drugačijeg filma, po nekim kritičarima mogao je postati uzor za ujedinjavanje američkog noara i italijanskog neorealizma, ali je, umjesto toga, ostala neka vrsta arhetipske karike koja nedostaje u oba žanra.

Autor je filmski i TV reditelj.