Lidija Glišić

stav

Četiri godišnja doba

Na pragu smo jeseni. Smjene godišnjih doba dočekujemo i ispraćamo u ritmu svog životnog vremena kao neminovno odbrojavanje, često nesvjesni šta smena doba zaista mijenja u našem životu. Zanimljivo je da su brojni umjetnici u različitim epohama u svojim djelima imali potrebu da ispraćaju i dočekuju godišnja doba, ili da svoja djela pažljivo dijele na četiri: ljeto, jesen, zimu i proljeće, dajući svakom dobu godine prepoznatljiv umjetnički smisao.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Rej, Arčimboldo i Tvombli

Odahnuli smo, vrelo ljeto se konačno utopilo u jeseni, otišlo je, za koji dan će to i kalendar potvrditi.

Kao da je isto osjećao i čuveni nadrealistički slikar i fotograf Men Rej, pa je na umjetničkoj slici “Odlazak ljeta” naslikao borbu tri ljudske figure. Jedna od njih, gotovo savladana od druge dve, mogla bi simbolizovati odlazeće ljeto. Sve se dešava na još uvek zelenoj travi dok su nebo, grane i atmosfera već uveliko jesenji. Baš kao i ovo leto koje nema više snage i ovih dana će se i kalendarski predati.

Jedan drugi umjetnik koga su upravo nadrealisti nazvali pretečom moderne umjetnosti, par vjekova ranije, naslikaće nevjerovatno avangardnu seriju slika “Četiri godišnja doba” kao četiri portreta sastavljena od složenih aranžmana voća, povrća, cveća i biljaka karakterističnih za određena godišnja doba.  Svaki od portreta mogao bi predstavljati i čovjeka kroz različite periode života, od prolećne mladosti do duboke zimske starosti. Čuveni Đuzepe Arčimboldo, dvorski portretista habzburške dinastije, očigledno se nadahnjivao i u to vrijeme popularnim kabinetima kurioziteta koji su sadržali najčudnije predmete iz cijelog svijeta, od vjerskih relikvija do životinjskih lobanja, dajući mašti i snovima prostora da se razigraju.

Ni moderni slikari nisu ostali imuni na uticaj smjene godišnjih doba. “Četiri godišnja doba” apstraktnog umjetnika Saja Tvomblija, serijal je četiri slike Proleće, Ljeto, Jesen i Zima, na kojima su simboli, boje i tekstualne poruke u funkciji izražavanja životnog toka i prolaznosti. 

Vivaldi, Kim Ki Duk i haiku

U muzici, kroz četiri godišnja doba, još od baroka nas vodi Antonio Vivaldi u istoimenim  koncertima za violinu i orkestar. Ova muzika koju su osavremenili moderni aranžmani pa je uvijek ponovo nova, odavno je ušla i u sedmu umjetnost dočaravajući životne cikluse i promjene u životima filmskih junaka.

Kada smo već kod filma i godišnjih doba, nezaobilazno je remek djelo korejskog reditelja Kim Ki Duka “Proljeće, ljeto, jesen, zima i… proljeće”. Ovo je film koji govori o odrastanju, izazovima i iskušenjima koje ono nosi. U smjeni godišnjih doba, u atmosferi usamljenog budističkog manastira okruženog jezerom i meditativnom tišinom, pratimo dječaka u svim dobima njegovog odrastanja: u mladića, muškarca, ubicu, bjegunca i, ponovo se vrativši u manastir, monaha. Četiri godišnja doba su na neki način i alegorija na četiri budističke plemenite istine (patnja, nastanak patnje, prestanak patnje i put koji vodi do prestanka patnje).

Upravo ćemo kod umjetnika dalekoistočnog senzibiliteta, u poeziji ali i u kulturi i identitetu, više nego bilo gdje drugde zapaziti posmatranje proticanja godišnjih doba kao suštinsko posmatranje života. U japanskoj haiku poeziji postoje čak sezonske reči – kigoi kojima se opisuju pojave u određenim godišnjim dobima.

Kuća na Cetinju

Kada se iz svijeta ponovo vratimo na ove naše prostore, na Cetinju, u Njegoševoj ulici, zateći ćemo kuću nesvakidašnje arhitektonske ljepote nazvanu “Četiri godišnja doba”.  Izgrađena je 1910. godine u neorenesansnom stilu prema projektu Marka Đukanovića, predsjednika Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore. Ovo ime nosi jer se na pročelju ispred ulaznog trema nalaze četiri ženske statue rađene u betonu koje simbolizuju četiri godišnja doba, što je obično odlika javnih ustanova, pa je tim ova kuća još neobičnija.

I na kraju, mislim da su ove smjene godišnjih doba samo privid koji nas drži u stalnom iščekivanju kako bismo nastavljali kretanje “bez žurbe, po mrtvom lišću, u žaru jeseni kroz vazduh treperav”, kako kaže T.S.Eliot u svojim čuvenim Kvartetima, kojih je takođe, ne slučajno, četiri.