Duško Kovačević

OSVRT

Od smrti Živka Nikolića 23 godine

Prošle sedmice navršilo se 23 godine od smrti Živka Nikolića, najvećeg crnogorskog i jednog od najznačajnijih južnoslovenskih filmskih reditelja.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Ali odmah, na početku ove reminiscencije, ulazimo u problem. Kako govoriti o Živku Nikoliću, o jednom tako dubokom i apstraktnom umjetničkom zahvatu u vremenu antikulture, rijalitija i različitih varijeteta turbo-folk dijagnoze.

Frojd je govorio o nelagodnosti u kulturi, naravno opisujući nešto sasvim drugo. Ipak, indikativan je naslov njegove knjige – 'Nelagodnost u kulturi'.

Nijedna umjetnost nije organski zavisna od pomoći države kao što je to film, a naša država će upravo negdje posle Živkove smrti početi da forsira i finansira prostačku supkulturu. Ja danas pišem o Živku Nikoliću i njegovom ingenioznom filmskom jeziku, o nevjerovatnom vrenju njegovih znakova, dok nekadašnji i sadašnji državni činovnici (uključujući i predstavnike Ministarstva kulture) žure da uhvate prvi red u klubu u kojem još ovu noć pjeva Aleksandra Prijović.

Neko će reći – nivo za sobom povlači ukus, ali nažalost povlači i stanje u kulturi, koje je, malo je reći, katastrofalno. Istini za volju, ni u zlatnom dobu jugoslavenskog filma i Živkove pune razigranosti, a to su osamdesete godine prošlog vijeka, Crna Gora se nije pretrgla da pomogne u stvaranju danas već kultnog Nikolićevog opusa.

Naprotiv, iz Crne Gore mu je uglavnom dolazio prijekor, a nerijetko i prijetnje, zbog njegovih, kako se to horski ponavljalo, izrugivanja crnogorsko-južnjačkom mentalitetu i našim običajima. Ali sudbina velike umjetnosti često je baš takva – osporavana je i neshvaćena upravo u zavičaju svog stvaraoca. Živkove filmove realizovale su beogradske producentske kuće: Avala film, Centar film Beograd, CFC Košutnjak, Dunav film, dok je naša producentska kuća Zeta film uglavnom figurirala simbolično.

S druge strane, film je mnogo skupa ‘zabava’, pa je možda i nerealno bilo očekivati da tada najsiromašnija republika finansira filmske projekte. Kod nas je sve kasnilo: Radio-televizija Titograd osnovana je 1964, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti 1976, Univerzitet Crne Gore osnovan je 1974, pa jasno je koliko smo imali mogućnosti ali i senzibiliteta za modernu i ipak ekskluzivističku umjetnost kao što je film. Uzgred budi rečeno – velike evropske kinematografije, kao što su italijanska i francuska, šezdesetih i sedamdesetih godina bile su prinuđene na česte koprodukcije, odnosno podjele troškova. Kada smo već kod evropskog, ali i svjetskog filma, ako nam je za utjehu, ove tri decenije od Živkove smrti bile su ‘secesionističke’ i krajnje neplodne ne samo za naš (crnogorski, srpski, hrvatski…) već i za zapadni film. Ne pamtim kada sam posljednji put pogledao nadahnuto i umješno skrojen film.

Žan Bodrijar je devedesetih govorio o ‘štrajku događaja’ – istinski događaji izostaju i imamo samo njihovu simulaciju. Ja bih to isto kazao i za film – film štrajkuje. Dakle, ta nepredodređenost Crne Gore filmskoj umjetnosti na srećan način kompenzovana je ili preinačena upravo stvaralaštvom velikog redatelja i scenariste Živka Nikolića.

Nikad ne potcjenjujte moć pojedinca, kaže jedna novija mudrost. S tim što – kada se govori o Živkovom epohalnom filmskom zavještanju, često zaboravljamo pomenuti i glumca bez kojeg Nikolićev umjetnički uspjeh ne bi bio grandiozan.

To je naravno Petar Božovic sa maestralno odigranim ulogama Zelja u Čudu neviđenom i Žorža u Ljepoti poroka.

U posljednjem tekstu, koji sam posvetio skoro preminulom Alenu Delonu, podsjetio sam čitaoce na taj za evropsli film neizmjerno srećan tandem režisera i glumca – Žan-Pjera Melvila i Alena Delona. To isto važi i za naš jugoslavenski film – susret i zajednički rad Živka Nikolića i Petra Božovića.

Čista bravura. Obojica iz Crne Gore.