Vlatko Simunović

STAV

Mi smo ga pustili!

Podgorica. Još jedan muškarac ubio je još jednu ženu. Ništa nije moglo da ga skrene s puta. Ništa nije moglo da ga pokoleba. Ubio je bezbrižno hodajući stazom uglačanom mehanizmima nepravde i zloupotrebe. Tamo gdje je nasilje prema ženama normalizovano femicid je vjerovatniji. Mi smo ga pustili!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Sve naše, u školskom sistemu etablirane priče o muškarcima i muškom suštinski su priče o muškarcu kojeg ništa ne može da skrene s puta. Ne sjećam se ni jedne koja afirmiše ženu koja sama bira lični udes. Ono malo priča o ženama i ženskom su tu da bi bile ispričane priče kako Crnogorka strada podržavajući brata, sina i muža. Uvijek su to priče o ženi kojoj rat oduzima pravo da sudjeluje u oblikovanju svoje sudbine. Nema tu nerazriješenih akorda. To ludilo zanosa u našim ženskim pričama uvijek diktiraju biološki razlozi. Nema u našim školama priča o ženama koje se otimaju za pravo da same oblikuju svoj udes. Rado bih čitao priče o ženama s pravom da učestvuju u odluci o svom životu. Priče bez pogibija, ako može...Stvarno i idealno.

Koncentrat života.

Svi naši bastaduri iz usmenih predanja do svog su cilja dospijevali hraneći se snagom ljudskog cinizma koji karikira formalno-sudsku logiku, a ubistvo, pljačku i otimačinu ako čovjek ubija, pljačka i otima u ime bratstva i plemena tretira kao heroizam.

Nijesmo tu mimo svijeta. To su vitalni instinkti samoodržanja. Koncentrat života. Svi narodi imaju heroje čiji podvizi podstiču svijest o superiornosti nekažnjene prakse ubijanja ljudskih bića. Čovjek ubija čovjeka.

Milenijumima čovjek ispoljava tu žilavu drskost. Plod prosvetiteljstva je to što su je zrele društvene zajednice iskorijenile i strpale u atar ratom zahvaćenih područja, a neke je održaju u životu. Ta žilava drskost za posljedicu ima društvo u kom je femicid vjerovatan. Društvo koje se hitovito i kapriciozno sunovratilo u ambise subjektivne regulacije stvari. I eto vijesti. Podgorica. Još jedan čovjek ubio je jednu ženu.

PARIZ, MURTOVINA

Svi smo nedavno gledali Slavoluk pobjede (Trijumfalnu kapiju) u Parizu. Podignut je u čast borcima koji su izginuli za Francusku. Podignut je u čast muškarcima koji su poginuli u ratovima koje je vodio Bonaparta.

Konkretan povod je bila Bitka kod Austrelica. Kad vam tu bitku objašnjava istoričar, kaže da je to jedna od najznačajnijih pobjeda Napoleonovih, da je na Austerlicu uništena koalicija formirana s ciljem se uništi Francusko carstvo i spriječi njegovo širenje, te da je poslije pobjede uspostavljena dominacija Francuske u Evropi.

U toj jedinoj jedinoj rečenici koja objašnjava Bitku kod Austerlica imate primjer nekažnjene zloupotrebe ideje o istoriji koja je učiteljica mudrosti. Francuzi su Trijumfalnu kapiju sagradili u čast Napoleonovim ratovima. Ratovi Napoleonovi bili su ratovi osvajački, ratovi koje hrani pohlepa i nitkovi.

Kad istoričari prvo kažu da je s bitkom kod Austrelica propala koalicija stvorena s ciljem uništenja Francuskog carstva, spriječavanja širenja i dominacije Francuske u Evropi - za dvadesetogodišnjeg Francuza to su bezopasne činjenice. On je šesta generacija Francuza zapahnuta željom za racionalnim sagledavanjem stvari. On je vezan za realan i prozaičan svijet malograđanske egzistencije. Momak istreniran da ratnički misli u isfanatizovanom ambijentu Murtovine ili Kličeva nije. Rekonstruišem tok njegovih misli.

Prvo, imamo tu nekakvu koaliciju. Svakom našem dustabanlijii, nerealizovanom Atili Hunskom, tu se diže kosa na glavi. Njih je, sjeme im se pogano zatrlo, bilo devet na jednoga. Zato sam sam na početku priče pominjao snagu ljudskog cinizma koji karikira formalno-sudsku logiku. Taj jedan makar bio despot i krvnik dostojan poštovanja. Najmanja je šteta što nekakav momčić krivo misli o prirodi Bitke kod Austrelica. Nikad neće ni misliti. Niti je mislio neko njemu sličan.

Problematično je što će jedan takav, negdje, nekad, u bestijalnom bezumlju ubiti neku ženu.On je neokrznut prosetiteljstvom i racionalizmom. Žena je njegov posjed.

Zato kažem da femicid nije etički slom ličnosti. Femicid nije ni lično ubjeđenje ovaploćeno u akciji ubistva žene. Femicid je činjenica, ima društveno-politički značaj i ukazuje na strukturalne probleme u društvu koji takvo nasilje čine mogućim.

Društvo bez femicida je utopija. Društvo u kom je femicid malo vjerovatan nije utopija. Što nas sprečava da se u njemu vidimo?

U smrtnoj zaplašenosti muškog ženskim, bez obzira gdje se na društvenoj ljestvici nalaze, najnesretniji i najbjedniji muškarci ropski su automati. Dovedeni su do stanja slijepih izvršitelje volje plemena koje dolinom suza hoda za aktuelnim školskim sistemom neopovrgnutom, gvozdenom naredbom - muški su muški, žene su žene.

Femicid je kod nas realizacija “prava” za kojim čežne muškarac.

I kad ponovo pročitate da je jedan muškarac ubio je još jednu ženu - molim bez dileme. Mi smo ga pustili!