Vlatko Simunović

STAV

Umire Plavsko jezero

Prije desetak godina s terase Damjanove kula sišao sam na daščanu pontu. Sišao sam na klimavim nogama. Nagutao sam se vazduha i svježine sa Plavskog jezera. Zadržao sam se nekoliko dana. Vratio doma s novom snagom, nadom i mješavinama čudesnih trava koje spravlja Ferid Šarkinović.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Vrhunac ljeta. Onomad me ispod Damjanove kule dočekalo iznenađenje. Ponta na kojoj sam nekad oživio sada je do sedamdesetog metra zarasla u lokvanj i trsku. Prije podne ta priča ima nekakav uvrnut šmek. U prvom planu je trska lijepa kao ona koje je motiv japanske umjetnosti. Iznad nje je izmaglica koja se prosula niz jezero. Iz te magle izrasta u pozadini čudesna planina. Lijepo je to kad gledaš to kao prizor s Dalekog istoka. Ne radujem se što što gledam ispod Visitora. Djeluje poznato.

Dok traju jutarnja ili večernja svježina čovjek uživa. Kad stisne žega s jezera se širi kisjelkast zrak što sam ga okusio u dječačkim dana koje sa trošio probijajući se kroz trsku u Barama budoškim. Tražili smo rode.

Zato shvatam što se zbiva s Plavskim jezerom. Metar po metar, lokvanj po lokvanj, nestaje! Sram nas bilo!

LEDNIK

Plavsko jezero je ledničko jezero. Nemamo ih u Crnoj Gori stotinu. Kako je nastalo? Tokom posljednjeg ledenog doba Plav, Čakor, Visitor, Prokletije...sve što iz Vojnog sela vidi oko sebe bilo je pod naslagama leda koje se mjere stotinama metara. To vam je počelo 150.000 godina prije nove ere i završeno je prije 15.000 godina. Ovako je bilo. Led se nagomilava, počinje se kretati pod vlastitom težinom, polako klizi niz padine. Što bude kada se milijarde tona pokrene gledao sam kroz kanjonom Cijevne i kroz Albaniju. Posljedice tog krša i loma su zadivljujuće. Na vrhu u Albaniji valjani su kameni blokovi.

U crnogorskom dijelu toka Cijevne stigao je sitan šljunak. Kad su nestali lednici ostale su duboke udoline. U nekima se formiraju lednička jezera. Mogli ste ih vidjeti u Alpima, Skandinaviji, Kanadi...Ja sam vidio Crno, Stabanjsko i Plavsko jezero. Ovo je priča o Plavskom.

Naši očevi i mi upropaštavamo čudo koje su stijenje i led formirali dugih 150.000 godina. Učinili smo to na svoj način. Nečinjenjem. Naša đeca će govoriti : Imali smo Plavsko jezero.

Blago njima s nama. Nemam ja tu što da dodam.

S OBJE BANDE

Albanci su rijeku čiji bi kanjon i sitne glacijalne doline Švajcarskoj na godišnjem novou donosili milion posjetilaca iz cijeloga svijeta i 300.000.000 franaka turističkog prometa, ugurali u cijevi mini hidroelektrana i napunili džepove glavarima moćnih fisova s tog područja. U Tamari su sagradili memorijalni centar nekom svom čuvenom plemenskom barjaktaru i žrtvama komunističkog terora od 1945. do 1995. godine. Prodaju suvenire, pivo, med i pelin. Predusretljiv svijet.

Mi smo, držeći decenijama đecu s Prokletije u ponižavajućim životnim uslovima, namećući im krađu šumske građe kao uslov opstanka, trbuhom za kruhom u SAD poslali najagilnije i najsposobnije sinove i kćeri. Teško zarađeni novac u troše pomažući bliske srodnike u domovini. Građe kuće po obliku domova koje su zatekli u dalekom svijetu. Njihovi unuci biće nam stranci. Oni svojim dolarskim doznakama peglaju naše spoljno trgovinske deficite. Mi smo im se odužili smo im se prepuštajući dragulj Plavskog jezera mulju i travama. Barske biljke ledničko jezero ostavljaju bez daha. Na kraju će ga umoriti. Meni je to ružno.

OD LEDNIKA DO MOČVARE

Plavskog jezero umire. Doživjećamo da na tom mjestu bude močvara. Prolazi to u tišini. Sve rezerve buke istrošili smo kad su onomad uklanjali plažne barove sa šetališta u Budvi. I kad smo tražili da kafane po Hercegovačkoj ulici ljeti rade do 1 sat poslije ponoći.

Propast Plavskog jezera nije morala da se desi. Način da se propast ne dogodi postoji. Poznata su postrojenja s moćnim usisnim pumpama. Organski mulj se vadi, filtrira, taloži i odvozi u kamenjar. Tako se formiraju nove plodne doline. Krupniji granulat krećnjačkog porijekla koristi se u građevinarstvu ili kao baštenski nezaobljeni kamen. Vreća teška 100 kilograna košta u maloprpodaji 82 eura.

Jednom su Slovenci stigli u Plav s tom pričom. Tražili su 786.000 eura za idejni projekat i počeli ubjeđivati Plavljane da će kad dobiju projekat i investiraju u postrojenje varoš blistati kao Eldorado. Pretjerali su. Jedan viđeniji Plavljanin je za njih spremio ponudu. Predložio je da investiraju, izgrade postrojenja i uzmu za sebe cio profit za sljedećih 100 godina. Pokupili su se Slovenci. I to je bilo sve...

Poslije su formirane radne grupe i komisije. Novinari i ekološki aktivisti su apelovali. Naučnici su važno stavili prst na čelo i čupkali brade znanja. Mislim da je jednom neko napravio neku donaciju. Trava je sakupljana. Poslije su digli ruke od Sizifovog posla. Danas se močvarom bore preduzetnici koji čiste teren za splavove na kojima su njihovi gosti.

Kad već ne može da se učini ništa s jezerom postojala je ideja da se u Plavu radi nekakav memorijalni centar. Za razliku od Albanije u Plavu ta stvar nije prošla. Plavljanin koji je ispratiopredizimljive Slovence inicijatorima je rekao da mogu graditi spomenik ali dok je on živ to neće biti figura viteza na konju. Pitali su: Zašto?

Odgovorio je: Zato što je taj što mu planirate spomenik u Plav dojahao na magarcu!

LJEPUŠKASTA BARA

Bez šale, kolaps plavskog jezera je posljedica krajnje ignorantskog odnosa nekoliko generacija političara koji su se na državnom vrhu kotrljali od nemila do nedraga s narativima unutrašnjih zaoštravanja i podvajanja. Njihovo neznanje, nemar i sebičnost u Plavu se likovno prenose na teren. Između Vojnog sela i Visitora leži unažen i raskomadan biser. Bio je to dragulj koji je trebao blistati u ogrlici jezera koja u švajcarskim ili austrijskim Alpima okupljaju evropsku poslovnu elitu. Sveli smo ga na vizual ljepuškaste bare.

Na obodu vode koju smatraju Plavskim jezerom su etno sela. Ispred njih se cik zore okupljaju mladi Finci, Škoti, Poljaci...Doručkuju. Nabace ranac na leđa i odlaze u planine.

Danima sam bio gore i njesam sreo ni jedno jedino naše dijete u planini. Zatrpavaju me fotografijama sa Sicilije i grčkih ostrva.

Oko podne ručam. Kilogram pečene pastrmke i četiri Nikšićkog piva u zidarskoj mjeri koštaju koliko jedan mršav biftek i dvije flašice kisjele vode u Podgorici. Nude i šljivovicu koja je ravna boljim francuskim konjacima. Čaša košta manje od neke jeftinije šoljice kafe na Rimskom trgu.

Poslije zurim u ekran i gledam kako sunce grli more u Portugalu a mlad momak iz mog starog kraja mulatkinje po Dominikanskoj republici. Stariji zemljak rentira jahtu u Hrvatskoj. Javlja se s pučine. Kaže da će večerati na Hvaru. Sestra ga pita:

Otkud ti i jahta?

Kaže: Gnjavaža mi je da plivam iz Dubrovnika do gore...

Ona odgovara: Iskoristi dan.

Mudro zbori.

S vode do našeg prozora u 3 i 15 poslije podne dopre dobro znani kisjelkasti znak močvare. Mogu da zatvorim prozor. Mogu da zatvorim oči. Ništa ne mijenja stvar.

Umire Plavsko jezero!