Duško Kovačević

OSVRT

Atentat

Pri samom kraju možda i najvećeg filma u istoriji kinematografije - Kuma 2, Majkl Korleone, natmuren, u zamračenoj sobi velelepnog zamka na jezeru Tahoe u Nevadi, razgovara sa saradnicima i ubicama. Samo je jedna tema na stolu - kako likvidirati posljednjeg i najopasnijeg neprijatelja, velikog dona Hjumana Rota, prepredenog i opreznog starca, koga čuva eskort iskusnih i na sve spremnih plaćenika.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

I kada se čini da je to nemoguća misija, javlja se jedan od Majklovih ljudi sa sljedećom rečenicom: Ako nas je istorija išta naučila – onda je to saznanje da svaki čovjek može biti likvidiran. To se smatra ključnom rečenicom ovog filmskog klasika. Nažalost, taj 'čovjek koji može biti likvidiran' biće i sami predsjednik najmoćnije države na svijetu - Džon Kenedi! Odjek te pucnjave u Dalasu iz davne 1963. i danas zlokobno uvjerava svijet da su i najslobodnije države slabašne i krhke.

S druge strane, najznačajnija politička ličnost Francuske u dvadesetom vijeku, general i predsjednik Šarl de Gol, oko sedamdeset puta bio je meta atentata (prema definiciji atentat je ubistvo ili pokušaj ubistva). O jednom ozbiljnom pokušaju njegovog 'smaknuća' govori i odlični britansko-francuski film iz 1973, ‘Operacija Šakal’, čiji smo rimejk (ili nastavak), sa Brus Vilisom i Džon Travoltom, gotovo svi gledali.

Definitivno, De Gola je čuvala država, iako su dijelovi te iste države, pogotovo desničarski i vojni, stajali iza većine atentata na njega, a koji su, hvala bogu, osujećeni u različitim operacionim fazama. Da li to znači da država nije u punom kapacitetu štitila Kenedija, Đinđića, a danas Trampa, ili slovačkog populističkog vođu Roberta Fica? To je pitanje od million dolara, ali nemam namjeru ulaziti u konspirativnu zonu nagađanja. U atentatu uvijek igra ulogu i rođenje pod (ne)srećnom zvijezdom...

Dakle, riječ je o fenomenu atentata, koji je kroz vijest o planiranju ubistva bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, a nedugo zatim i vijest o pucnju na Trampa u Pensilvaniji, zaokupio našu spekulativnu pažnju. U svakom slučaju treba krajnje ozbiljno shvatiti ovo Đukanovićevo upozorenje, pogotovo ako znamo da on nikada nije bio političar i čovjek koji je od svoje bezbjednosne procjene i moguće ugroženosti pravio paranoične i melodramsko-medijske lakrdije. A sigurno je bilo delikatnih situacija u stihijskim dekadama balkanskog raspleta. Zašto bi Đukanović to danas radio, kada već odavno nije u 'igri staklenih perli'?

Atentat može imati posrednu i saučesničku dimenziju, usljed inertnosti države, čije obavještajne ćelije namjerno ili iz diletantskih razloga ignorišu informacije koje upućuju na pripremu nečije egzekucije. Zato me i čudi da Agencija za nacionalnu bezbjednost nije preuzela ništa u pravcu Uprave policije, ako je tačno da je bila upoznata sa osjetljivim podacima vezanim za plan ubistva Đukanovića. Uzgred, da li je to ista ona Agencija koja nije znala za višenedjeljno kopanje tunela u centru grada, ispod najviših ustanova ove države?

Atentati osim što su najpogubniji po svoju žrtvu i njenu porodicu, tragični su i traumatski po samu državu, njene institucije i građane. Sjetimo se Srbije nakon 12. marta 2003, u koju su se na svim nivoima uvukli beznađe i osjećaj katastrofičnosti. Optimizam od 5. oktobra 2000. i nada nakon velike promjene - sasječeni su u korijenu Đinđićevim ubistvom. Atentati su veliko društveno zlo i teško zatamnjenje.

Nove vlasti moraju voditi računa o Đukanovićevoj bezbjednosti, iako on nije vodio računa o životu Duška Jovanovića, i tu bi trebalo da stanuje razlika između dva politička poretka koje dijeli 30. kolovoz 2020. Država u kojoj je Đukanović bio neprikosnoveni pokretač, nijemo i pasivno dozvolila je da se razvija ubistvo Duška Jovanovića, ali je, sve na to ukazuje, bila i direktni saizvršilac. Teško je i mučno nasljedstvo takve države, a da li imamo snage i volje da ga prevladamo?