dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film "Ne okreći se sine"

Ideja filma "Ne okreći se, sine" temelji se na nastojanju ustaša da djecu ljudi koje su ubile ili zatvorile "prevaspitaju" u raznim vojnim domovima, da od njih naprave ustaše, neprijatelje vlastitog naroda.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Piše: dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj

U filmu inženjer Neven Novak (Bert Sotlar) uspijeva pobjeći iz vagona voza kojim je prebacivan iz jednog koncentracionog logora u drugi i dolazi u predgrađe Zagreba , da nađje svoju porodicom i zajedno s njom se prebaciti na oslobođenu teritoriju. Ne nalazi nikoga od porodice. Od prijateljice saznaje da mu je policija sina smjestila u dom ustaške mladeži. Novak nastoji da nađe vezu s ilegalcima. Otkriva da je njegova prijateljica (Lila Andres) postala ljubavnica njemačkog oficira. Odlazi drugom prijatelju (Mladen Hanzlowsky), ali i on je postao ustaša, prijavljuje ga policiji. Novak bježi pred potjerom.

Za scenariste Arsena Diklića i Branka Bauera je bilo osnovno da dođu do sadržaja u kome će rat biti poistovjećen sa čovjekom i njegovom ličnom sudbinom. Neven Novak bi želio da nađe sina i doživljava prvi šok kad vidi scenu pred ustaškim vaspitnim zavodom: dječaci se uče da ubijaju, a što je još strašnije, među njima se nalazi i njegov sin. Sve što će on kasnije učiniti koncentrisano je na to da se približi dječaku i da ga izvede iz tog stravičnog kruga zločina. U tim prvim scenama iliti pasažima filma mogu se reditelju Branku Baueru postaviti odredjena pitanja, a jedno odnjih je: kako je moguće da dječak ne prepoznaje svoga oca?

Da li se on toliko promijenio za ovo kratko vrijeme, ili su dječaku izbrisana sva sjećanja na rano djetinjstvo i uspomene na roditeljski dom? Svi oni psihološki pa čak i biološki faktori koji bi mogli da poremete ovako zamišljenu konstrukciju filma dosta su neutralisani i ne ostavlja se mnogo prostora za razmišljanje. Premišljanje oko toga kako da se približi djetetu i da ga pridobije za akciju spasavanja kao i sama akcija, ovdje su dobile značaj onih planskih oslonaca na kojima će počivati nekoliko veoma uzbudljivih i dramatičnih prizora. Od prvog susreta ovaj progonjeni čovjek više ne misli na svoju sudbinu već samo na svoje dijete. Novak se zato i prerušava u vodoinstalatera, ulazi u taj zavod i nastoji da se sprijatelji sa dječakom. Na svoj užas, on otkriva da je mališan već u znatnoj mjeri indoktriniran, da će biti teško preokrenuti ove odnose i dovesti u njihove ranije relacije. Odnosi između oca i sina postaju prisniji i složeniji, ali se u iskrenosti ne ide do kraja. Do poslednjeg trenutka Novak neće sinu otkriti da je bio hapšen od ustaša, da su ga vodili u logor i da je bjegunac. Predstaviće mu se kao povratnik sa rada u Njemačkoj i to je sve.Taj diskontinuitet u odnosima naglašen je u više prizora.

"Ne okreći se, sine" sačuvao je najbolje pasaže upravo za sebe. Ima tu jednostavnosti, nadahnuća i subjektivnosti. Teško je zaboraviti stravičnost onog dječijeg vježbanja s bajonetima, zatim realistički postignutu scenu na krovu, lirsku scenu na groblju i konačno bijeg preko Save i smrt glavnog junaka. Režija je ostvarila i nekoliko vrlo dobrih epizoda. To su svi momenti s majkom ustaškog vojnika, kadrovi s agentom — ilegalcem, scene sa čistačem cipela — ilegalcem.

Ovaj Bauerov film smtra se jednim od najboljih jugoslovenskih filmova tih prvih godina i specifičan film o ratu. Finalana scena, taj završni prizor dobio je svoju čudesnu ljepotu u tragičnosti i predstavlja antologijski prizor po kome se najčešće ovaj film i pamti. Poslednja Novakova replika natkrilila je sva ranija zbivanja, prosto ih sintetizovala i postala geneza cijelog filma. Prerasla je u metaforu koja ima i svoj prostor i vrijeme i unutar toga puno estetsko djelovanje. Bauer je u ovoj svojoj realizaciji svu pažnju posvetio akcionoj radnji, ne zanemarujući, međutim, ni druge konotacije, kao što je lik dječaka kojeg otac mora prevaspitati.

Da se nije ostvarilo tih nekoliko bitnih situacija možda bi se cio sadržaj sveo na opis jedne fizičke akcije. Ovako nadgradnja, makar i u fragmentima, toliko je snažna da otpada potreba za pisihologiziranjem i objašnjavanjem karaktera, uslova i svih onih drugih pojedinosti. Moguće je zaboraviti i ne sjećati se ovog filma, ali ko god ga je makar samo jednom vidio, sjetiće se finalne scene, i čuvene replike: "Trči, trči i ne okreći se sine" – dok otac Neven Novak gine štiteći sinov bijeg. Oko njega kruži prazan njemački motocikl, što je predstavljalo odličnu i simboličnu poentu ovog filmskog djela. Uostalom, dok taj prokleti motocikl kruži oko dječakovog oca potvrđuje uvjerenje reditelja da Novakova smrt nije uzaludna i da se rat ne iscrpljuje samo u toj ličnoj tragediji.

Da nema tog prostora slobode koji se ukazuje u pozadini, u drugom planu kompozicije kadra, sve bi ovo bilo uzaludno, ali dječak ide prema onom za šta se vrijedi žrtvovati i što sadrži visoke etičke ciljeve, upravo ova scena definiše smisao cijelog filma. Branko Bauer je filmom "Ne okreći se, sine", postigao neka nova režijska rješjenja koja su odmah postala i ostala klasika jugoslovenske kinematografije. Scenario je, prema vlastitoj ideji, u saradnji sa Arsenom Diklićem, napisao Bauer sam. Fotografiju je uradio Branko Blažina, koji će dugo sarađivati s Bauerom, dok je muziku napisao Bojan Adamič. S njim je jugoslovenska kinematografija dobila vrsnog kompozitora filmske muzike. Bauer je nagrađen Zlatnom Arenom za režiju, a Bert Sotlar za glavnu mušku ulogu. Film "Ne okreći se, sine" obišao je i svijet.

Prikazivao se na festivalu u Edinburgu, kao i u okviru Nedelje jugoslavenskog filma u Londonu. Bio je to pravi uspjeh i kvalitativan korak značajan za jugoslovenski film.