Vlatko Simunović

Štrajk prosvjetnih radnika

Žao mi je zbog mog starog

Bez obrazovanja se može živjeti ali nije moguće racionalno živjeti. Fali mi protest prosvjetnih radnika koji pravo na pobunu koriste da bi vlastima i javnosti poslali tu poruku.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Bilo je hladno onog jutra kad sam to saznao. Prvi nalet zimske studeni. Svinjokolj. Muškarci su sivomalsinaste kecelje privezali gumom preko radnih kombinezona. Oštre noževe i piju kavnogonosnu rakiju, pa je neko od njih potegao platnu listu i krenula je ta priča..

Voda u koritu je bila pokrivena tankim slojem leda a ja sam u djetinjoj glavi povezao stvari...Plata loše plaćenog radnika u nikšićkoj Željezari Boris Kidrić vrijedi tri plate mog oca, nastavnika srpskohrvatskog jezika i književnosti. Radnik Elektroprivrede Crne Gore, mašinski operater na zatvaračnici hidroakumulacionog jezera Vrtac, zarađuje mjesečno pet puta više novca nego prosvjetni radnik.

Tog sam jutra naslutio sigurnu i neizbježnu sudbinu koju su izabrali moj otac i njemu slični. I svoju, naravno...Žao mi je bilo mog starog.

 Radio je za mizeran novac. Nikom nije bilo neugodno i niko se nije stidio što on i njegove kolege teško sastavljaju kraj s krajem. Bila je to generacija ratne djece. Mjera vrijednosti jednog društva je tip čovjeka koji je u njemu oblikovan.

Imali su svoj način i znali su se boriti s svakodnevicom. Imali su ponižavajući tretman čak i kada su smjernice kojima se uređuje društvo bili red, jedinstvo i solidarnost a opšte dobro kriterijum djelovanja. Na primjeru prosvjetnih radnika moglo se uvijek vidjeti koliko ovdje čovjek malo vrijedi ali su oni dokazivali da vrijede. Moj se stari, kad pomeneš novac, prisjećao Aristipa koji kaže da je bolje biti prosjak nego neobrazovan. Prvome fali novac a drugom čovječnost...

Kad je crnogorska država uništavana kroz korupciju, stari i umorni, plaćali su cijenu. Iskazivali su profesionalnu hrabrost, bili poštovani i cijenjeni. Izmicali su kapricima mediokriteta i oblikovali obrazovane i zdrave mlade ljude. Radili su za mizeran novac ali bili su primjer borbenosti i ljubavi prema svom poslu.

MJERA VRIJEDNOSTI

Što nam se dogodilo?

Za početak, škole su prestale da vaspitavaju mlade. Novi univerziteti daju hiljade diploma i hiljade cinika bez iskre svijetla u duši. Univerziteti štancuju diplome, grube egoiste i karijeriste, često i nešto mnogo gore - pljačkaše, otimače, sudske, bankovne i političke bandite.

Podgorica je naš glavni grad. Ima190.000 stanovnika i jednu gimnaziju. U Podgorici, osnovna škola u centru grada Savo Pejanović, centralno grijanje je dobila tek u 21. vijeku!

Split je grad po broju stanovnika sličan Podgorici. On ih ima 8!

U Sloveniji, Celje koje ničim nije slično Podgorici, ima 38.000 stanovnika i 3 gimnazije. Prva gimnazija je u centru grada.

U Nikšiću, kad smo gradili novu zgradu Gimnazije, gradili smo na periferiji..

To nešto govori o nama.

Obrazovanje djece ljudima danas ne znači ništa osim forme koju treba zadovoljiti i kojoj treba udovoljiti da bi njihovi mladunci stekli diplome koje su im uslov da se dokopaju “državnog posla”. Škole su tu da nam pripaze djecu dok smo na poslu, kafiću, kladionici, s dragim ili ašikajšom...Zbog toga će predstojeći štrajk majke i očevi dočekati s ogorčenjem.

Ako se tokom današnjeg dana ne oglasi Ministarstvo prosvjete i prihvati zahtjev da njihove plate uvećaju za 10 odsto, prosvetni radnici sjutra stupaju u štrajk. Nemam problem s tom idejom. Nijesam sveznajući pripovijedač i ne mogu znati što je među njima zaživjelo a što nije, ali, odlukom da idu u štrajk, pokazali da im je poprilično strana ideja o pravu naše i njihove djece na obrazovanje. Tu mi nešto fali...

PRAVO NA OBRAZOVANJE

Žulja me što je ideja da štrajk iskoriste kao oblik pritiska na poslodavca, među prosvjetnim radnicima zaživjela daleko bolje i potpunije nego sve druge tekovine novog svijeta. Recimo ideja racionalnog učenja. Da je ovdje nepoznata pokazuju rezultati PISA testiranja. Naša djeca ne umiju racionalno da uče a uspjeh na testiranjima tog tipa i uspjeh učenja, to je podatak Komiteta UN za kulturu i obrazovanje, 40 odsto zavisi od načina učenja. Nije znanje znanje znati, znanje je znati prenijeti znanje, Oni to, očigledno ne znaju. Imali od koga naučiti da uče. Nijesu naučili...

Komunisti su razumjeli značaj prosvjete. Shvatali su da prosvjeta može biti pokretačka ideja i efikasno pomagalo. Opstanak svoje ideologije vezivali su za obrazovanje i obrazovane ljude. Zastali su kad su razumjeli da bi obrazovani ljudi, ako nastave favorizovati prosvjetu, mogli imali moć nad budućim naraštajima. Zato je državni univerzitet decenijama bio bez Filozofskog fakulteta a kad su ga vlastodršci oformili daje plodove kakve daje...

U Crnoj Gori, osim Petra Prvog Petrovića Njegoša i Rada Tomovoga, nacionalni simbol nikada nije bio obrazovan čovjek. Grobovi junaka koji su živote uzgubili u odbrambenim i oslobodilačkim ratovima uvijek su meta hodočašća. Grobovi prosvjetitelja i prosvjetnih radnika zarasli su u korov a visoke škole su mjesta gdje se tupi a ne oštri ljudski um.

PODRŠKA

Nije do prosvjetara. Ako prosvjeta nije uspjela da nas preporodi nije ona kriva, kriva je ljudska sloboda izbora. Kad može da bira naš čovjek će nepogrješivo izabrati pogrešnu stvar. Hijerarhija motiva. Obrazovanje i znanje nijesu priroritet. Univerziteski profesori, zdravstveni radnici, državna uprava...Svi su unovčili nekakav ucjenjivački potencijal i dobili povišice. Slomilo se na prosvetnim radncima. Ispada da će se održivost državnog budžeta prelamati na grbačama njihove djece. Meni to nije OK.

Prosvjetni radnici imaju nekakav papir kojim dokazuju da im je prošla Vlada Crne gore odobrila povećanje plata počev od 1. januara 2024.

Pitaju :Vidite li gdje živimo? Vidite li cijene? Političari kažu da će njihovo povećanje plata sruštiti javne finansije.

Ne tvrdim da neće.

Ipak, podržati učitelje i nastavnike ih znači podržati čovjeka. Ignorisati njihove zahtjeva i baciti se kamenom na te ljude znači produžiti agoniju školstva koju su pripremale prethodne generacije trgovaca u miru i pljačkaša u ratu. Nauka u Crnoj Gori se finansira s 0, 36 % bruto društvenog proizvoda. Tako to rade u Južnoj Aziji i subsaharskom pojasu. Da podsjetim tamo je najveća koncentracija siromašnih i gladnih na svijetu.

Zato podržavam ovaj štrajk prosvjetnih radnika. Podržavam ga zbog prava na obrazovanje naše djece. Zbog obrazovanja i svega što obrazovanje znači.

Žao mi je zbog mog starog.