dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film Pop Ćira i pop Spira

Pop Ćira i pop Spira. Ovaj roman Stevana Sremca odavno je pretočen u pozorišnu komediju, koja se u raznim dramatizacijama decenijama izvodila na našim velikim i malim scenama. Generacije glumaca su prošle kroz popularne likove, a neki od njih postali su pojmovi i mjerilo komičnog u teatarskom izrazu.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Piše: dr Radoslav T. Stanišić - filmski i TV reditelj

U afirmaciji popularnih komedija na savremenoj sceni naišla je Soja Jovanović i potvrdila svoje rediteljske mogućnosti. Uz to su dvije prigodne proslave — stogodišnjica rođenja i pedesetogodišnjica smrti Stevana Sremca — bile su lijep povod da se dođe do jednog popularnog i publici bliskog ostvarenja, i jednog od najboljih humorističkih romana u jugoslovenskoj književnosti. Pri tome je svakim svojim kadrom Soja Jovanović dokazivala da komedija uopšte ima duboku tradiciju u jugoslovenskoj drami i da film mora o tome voditi računa.

Uvodna scena filma opisuje mjesto radnje, jedno bogato banatsko selo, čiji su paori (seljaci) tako pobožni i imućni da mogu izdržavati, ne jednog, već dva popa. Pisac navodi da su Ćiru u selu zvali "pop ala" zbog proždrljivosti, a Spiru "pop kesa" zbog toga što je pretjerano volio novac. On im to zamjera, ali ih ne opisuje kao loše već kao dobre ljude. Mještani u selu su složni i uvijek spremni za veselje i zabavu, a popovi uživaju u izobilju i odlično se međusobno slažu. Film Pop Ćira i pop Spira je posle svih pulskih uzbuđenja, nagrada i pohvala, postao predmet rasprave o filmskom izrazu u domenu komedije i granicama između pozorišta i filma.

U djelu kakvo je zamislila i realizovala Soja Jovanović bilo je mnogo i pažljivo izarbanih detalja, dosta realizma, ali sve u takvom odabiru predmeta i boja da se slika graničila sa stilizacijom. To je omogućavalo da rekonstruiše atmosferu vojvođanskih razgledinica sa bezbroj karakterističnih nijansi i aranžmana koji su tu bili ne samo zbog ukrasa već i da zbivanju daju što veću i potpuniju živopisnost.

Kritičari su u tome vidjeli sjećanje na sve one bidermajerske albume, prepune vrlo lijepo aranžiranih prostora. Soja Jovanović nije bježala od toga, ubjeđena da je to i ono najljepše što nalazi kod Stevana Sremca.

U izgrađivanju njegove komopozicije bitan faktor je bila glumačka igra. Kako su pop Ćiru i pop Spiru tumačila dva poznata glumca sa velikim iskustvom u igranju Sremčevih Iikova, Milan Ajvaz i Jovan Gec, a uz njih Ljubinka Bobić i Nevenka Mikulić u ulogama popadija — to je njihovo shvatanje komičnog uticalo ma formiranje izraza u cijelom filmu. Njihove dvije ćerke (Juca i Melanija), dobre su drugarice, uvijek su dobro raspoložene i bezbrižno ćaskaju jedna sa drugom.

Ovu pravu seosku idilu s vremena na vrijeme naruše dvije popadije Persida i Sida, svojim zajedljivim primjedbama na račun one druge, koja bolje izgleda ili koja je bolji ručak spremila, ali se ne ide dalje od toga. Soja Jovanović je voljela realizam na granici stilizacije, sa bogatim detaljima, a glumci su kroz te stizacije u svaki kadar unosili realističke elemente igre, kao i mogućnosti filmske tehnike i ovih sjajnih komičara, koje su pratili tada mlađi, Renata Ulmanski u ulozi Jule, Dubravka Penić kao Melanija, Vlastimir Đuza Stoiljković kao Šaca i Slobodan Perović igrajući Uču. Otud njihov sukob i tužakanje oko izbijenog zuba dobija prizvuke grotesknosti. Pop Spira je fizički napao popa Ćiru i polomio mu lijevi kutnjak. Vijest o ovom događaju brzo se proširila selom. Kroz pričanja i uzajamna prepričavanja sve se to izmijenilo, nadogradilo i postalo drugačije. Pričalo se da je pop Ćiru prvo izbijen jedan kutnjak, zatim svi zubi.

Svaka scena ima dosta detalja i ne kriju se emocije. U selo stiže mlad i zgodan novi učitelj Petar Petrović. Iskra zavisti među popadijama, pojavom novog učitelja, pali vatru koja će kasnije buknuti u požar. Obje su htjele da iskoriste tu jedinstveno dobru priliku da udaju svoje kćerke. Nevolja je u tome što je mladoženja jedan, a dvije zrele udavače. Lijepi učitelj Pera (Slobadan Cico Perović) je počeo da posjećuje obje porodice, a popadije su oblijetale oko njega. Sremac nije mrzio svoje junake, čak se sa njima i saosjećao i zato Soja Jovanović nastoji da ih slikom približi gledaocima onakve kakvi se čine a ne kakvi bi, možda osvijetljeni iz neke druge perspektive, mogli da nam se predstave. Vladika pokušava da pomiri Pop Ćiru i pop Spiru, ta dva zavađena dugogodišnja prijatelja, međutim, Persida, Ćirina žena, je zbog svega što se dogodilo očajna pa čak i bijesna prema Spirinoj porodici. Ipak, na kraju, poslije pomirenja popa Spire i pop Ćire u obje popovske porodice došlo je do svadbe.

Osnovni cilj filma je time postignut, a to je da publika uživa u atmosferi koja djeluje autentično i koju vezujemo za sve one literarne i pozorišne predstave o jednom davno življenom vremenu. Sve je tu bilo dovedeno do same ivice sladunjavosti i kiča, ali je zadržano u sferi punog doživljaja i kreativnih interpretacija.

Soji Jovanović se ne može prigovoriti da se suviše bukvalno držala Sremčevog teksta, jer je ona nešto i mijenjala, dopisivala, pravila drugačiju konstrukciju sukoba situacija unutar cijele dramske kompozicije i samog zapleta. Film Pop Ćira i pop Spira je s pravom predstavljao ne samo najviši domet u tadašnjoj jugoslovenskoj filmskoj komediji već i veliki podsticaj za njegovanje ove vrste filmskog izraza. Ovaj film nije predstavljalo samo uspješnu ekranizaciju popularnog Sremčevog romana nego prvu pravu komediju i osobeni stil u prvom jugoslovenskom kolor filmu. Publika je ostvarila punu komunikaciju sa filmom.

Pop Ćira i pop Spira ostaje, vrlo nadahnuto, razigrano, neposredno i osobeno filmsko ostvarenje srpske i jugoslovenske komedije. Na festivalu jugoslovenskog filma u Puli proglašen je za najbolji film. A Soja Jovanović je osvojila nagradu za režiju. Film je dobio i nagrade za kameru Nenada Jovičića i glumačku kreaciju Ljubinke Bobić u ulozi popadije Side.