dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film "Slavica"

Film "Slavica" reditelja Vjekoslava Afrića je prvi dugometražni igrani film u ondašnjoj državi  Jugoslaviji. Nastao neposredno po završetku Drugog svjetskog rata (1946/47 godine).

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Film je snimljen crno-bijelom filmskom trakom. Realizovan je u produkciji srbijanske filmske kuće Avala film, a skoro u potpunosti s hrvatskim filmskom ekipom: reditelj, scenarista, glumci. "Slavica" je snimana dva mjeseca, a glumci koji su bili u radnom odnosu (poput Irene Kolesar koja je igrala Slavicu) nisu dobili nikakve honorare, već samo dnevnice. Neobičan, samorodan i potreban je bio ovaj film. Ne protivurječi filmskom manirizmu svoga doba ali mu sasvim i ne pripada.

Ostao je više u domenu želja nego izuzetnih rezultata i stoga je teško objasniti, bez poznavanja onog što mu je prethodilo, kako se gotovo preko noći oko njegovog imena stvorila legenda kao o obećanom filmu. Prvi (Yu) domaći film, ali i više od toga — fenomen u kome se prepliću mnogostruka društvena i kulturna značenja, djelo koje su vidjele sve naše poratne generacije filmskih gledalaca. Okružen je emocijama ali i vremenom pa mu se stalno i iznova vraćamo da bismo shvatili otkud izvire težnja za sopstvenim filmskim stvaralaštvom.

Film počinje pričom iz nekog mjesta na moru, u Dalmaciji u vrijeme pred Drugi svjetski rat. Slavica je mlada siromašna djevojka, koja ima simpatiju - Marina, mladog ribara. Zbog svoje ljubavi, imaju velike probleme u svojoj provincijskoj sredini koja ne odobrava njihovu vezu zbog klasne razlike među njima. Kad se u Dalmaciji narod počinje buniti i spremati na ustanak protiv italijanskih okupacionih vlasti, njih dvoje, zajedno s grupom zadrugara iz svoga mjesta pridružuju se ustanicima i skrivaju tek sagrađeni ribarski brod kako bi ga predali partizanima. Talijani ih hapse, ali ih partizani oslobađaju, tako da se i oni pridružuju partizanskom pokretu.

"Slavica" se decenijama zadržala na bioskopskim ekranima u Jugoslaviji i kako godine prolaze njen značaj u ovom kontekstu postaje sve veći. Svako je htio da sebe vidi u tim pionirsko-istorijskim poduhvatima pa je spontano započela rasprava o filmu i njegovom smislu. Umjesto da film bude radost postao je teška mora. Problemi, nedoumice i zablude subjektivne prirode nisu se razrješavali između ličnosti već javno, uz sasvim drugačije kvalifikacije. Ima dokaza koji ubjeđuju da je već tada u ateljeima i oko njih bilo toliko površnosti, improvizacija i politikantstva, da je prirodno što se film rađao sa deformacijama i bez pravog identiteta.

Okupilo se mnogo ljudi, govorilo se samouvjereno o filmu, a malo njih je znalo šta je zapravo film. Stvarao se pritisak na društvo da odobri veća sredstva i proširi materijalnu bazu za jednu novu profesiju i industriju. Na taj način je bez realnih uslova isforsirana odluka o snimanju igranih filmova.

Tek tada su nastupili pravi problemi: Kakav film? Ko će ga na opšte zadovoljstvo realizovati? Film o revoluciji, ali i sa kakvim sadržajem? Da li obuhvatiti sve opšte tokove narodno-oslobodilačkog rata ili se zadržati samo na jednoj karakterističnoj epizodi?

Pripreme za ovaj film trajale su veoma kratko pa je snimanje počelo već u ljeto četrdeset i šeste i završeno još prije zime. Film je rađen bezzvučno i tek je početkom sledeće godine nahsinhronizovan tako da je svečana premijera održana u Beogradu 12. maja 1947. Taj datum ističemo, jer od njega bilježimo značajnije događaje u razvoju jugoslovenskog igranog filma.

U realizaciji filma "Slavica" učestvovalo je direktno ili indirektno dosta izuzetno motivisanih protagonista, jer su svi vjerovali da su u pitanju nacionalni ponos i prestiž. Radilo se sa starom tehnikom, sa nedovoljno filmske trake, bez iskustva ali uz nesebičnu pomoć Jugoslovenske narodne armije, mještana Splita i okoline. Snimalo se stihijski, niko nije gledao na vrijeme, niti na materijalnu korist, tako da je već u toku samog rada na filmu stvorena atmosfera prijateljstva koja se posle premijere proširila na cijelu zemlju.

Uspjeh je bio toliki da je već poslije prvih projekcija film postao društveni fenomen koji nadrasta sebe. Kritičari su pokušavali da zadrže prisebnost duha i kritičku distancu radi što objektivnijeg sagledavanja vrlina i mana ovog djela, ali se ubrzo pokazalo da je nemoguće o "Slavici" suditi na taj način.

Sama fabula filma, toliko je uprošćena, toliko siromašna u obrtima, jednolinijska, da ne daje dovoljno mogućnosti dobro zamišljenim i postavljenim likovima da u punoj mjeri iskažu svoju moralnu snagu i Ijudsku veličinu. Priča je ipak nametnuta i pomalo apstraktna, da su je glumci vrlo malo mogli iskoristiti kao sredstvo za svoje individualno obelježavanje, kao izraz svog karaktera i osobenosti. Nešto sreće nailazi, ali za kratko, tek na brodiću, gdje Slavica izrešetana mecima izdiše na rukama voljenog čovjeka.

Uspomenu na nju čuvaće partizanski brodić ponoseći se njenim imenom. U priči između ovog nesudjenog para može se naći nježnosti, sentimentalnosti i neposrednosti koja na kraju djeluje do ganuća i suza.

Slavica iznova oživljava svojom unutrašnjom i skrivenom toplinom i naivnom neposrednošću koja izbija iz pojedinih kadrova, pa film živi sa svim svojim manama i vrlinama. Događaji su autentični, ličnosti realne, psihološki motivi opravdani, vjerodostojnost potpuna.

No cijela dramaturška konstrukcija, tako ubjedljiva samo po sebi — što je dokaz prisne saživljenosti sa temama filma nedovoljno je umjetnčki dramatizovana. Odnos prema "Slavici" u znatnoj mjeri zavisi upravo od načina na koji posmatramo te prve poratne godine i splet svih onih društvenih okolnosti koje su uslovljavale i samo filmsko stvaralaštvo. Uprkos svemu film je postigao odličan prijam kod publike, iako sa brojnim tehničkim nedostacima i naivnosti filmske naracije. Afrićevu "Slavicu" je gledalo oko dva miliona ljudi u tadašnjoj  Jugoslaviji.