Радослав Т. Станишић

FILMSKA KRITIKA

Film - Četiri kilometra na sat

Godine 1958 Ratko Đurović i Velimir Stojanović odlaze iz Crne Gore, nastavljajući svoj rad u Beogradu, u Avala-filmu. Plod te saradnje je film Četiri kilometra na sat, radna verzija filma Sive vertikale. Sličnim dramaturškim postupkom, kao i u tragi-komediji Zle pare, Đurović se odlučio za novi komediografskogi sadržaj, pokazujući svoj afinitet za filmsku komediju.

Пише: Види све колумне

Piše: Dr Radoslav T. Stanišić - filmski i TV reditelj

Vratio se u jedno, relativno skorije, prošlo vrijeme, gdje je na psihologiji jedne palanke, njenoj filozofiji i mehanizmu življenja, taj palanački duh, tu stisnutost male sredine, uspio filmski da ispriča. Dva poslanika bore se svim sredstvima za glasove. I na ulici se pridobijaju glasovi. Direktor škole se grli sa onim domaćinima koji imaju u familiji više potencijalnih glasača.

Dijalošku scena iz filma: - Direktor: Da te zagrlim plemeniti sine!
Nije zbog izbora nedo bog, no što si plemenitog roda.
Građanin: Mi smo se gospodine direktore malo prije grlili.
Direktor: S takvim čojekom malo je i dva puta! “

Priča o đačkoj ljubavi djevojke i momka, čiji su roditelji politički protivnici, koju najbolje objašnjava profesor psihologije, (koga igra Miodrag Petrović Čkalja), u dijalogu sa inspektorom škole, koji se najblaže rečeno, bez problema, uklopio u svu tu galeriju likova i njihova palnačka razmišljnja:

Dijaloška scena iz filma :
Profesor: Kome ovde drugom da se obratim?
Inspektor: Ja vas pažljivo slušam.
Profesor: Onda dozvolite da ponovim. Direktor je hteo da njegova rođena kći podvali svom drugu, a onaj ćifta sa mrtvačkim sanducima da svoga sina podmete direktorovoj kćerci, i sve radi izbora.
Inspektor: A, otkud vi to znate?
Profesor: Deca su mi sama sve rekla.
Inspektor: Zar oni imaju toliko poverenja u vas.
Profesor: Imaju gospodine inspektore.
Inspektor: To je, bogme, lepo od njih.
Profesor: Zato vas molim, učinite nešto, i to još danas, sutra su već izbori. Urgirajte kod vlade neka se ponište ovi izbori, i za nove odredi neko koji će spečiti razne mahinacije i sa jedne i sa druge strane, jer su oni ista sorta i čitava ova palanka. Od juče stalno čujem u ušima, one stihove: O, ta uska varoš i ti uski ljudi,i mislim na tu našu decu koja će sutra pred nama polagati maturu.
Inspektor: Sve ću uraditi što mogu. (..a nije nista urdio..!)
Profesor: Hvala vam gospodine inspektore, učinićete zaista jedno humano
delo. I, kao u Zlim parama, i u Četiri kilometra na sat, autori su uveli u filmsku priču mnoštvo junaka istovjetne dramske važnosti, unutar zaokružene cjeline.

Prva i osnovna karaktreristika Đurovićevih scenarija jeste u dramaturškoj konstrukciji. To je dramaturgija koja uz glavnu dramatursku osnovu ima i periferne motivacije, gdje postoji puno sporednih likova, i gdje je čak teško podvući razliku imeđu glavnih i epizodnih likova , sve je to na određeni način strukturisano u glavnoj kompoziciji filma, i podjednako važno.

U toj fragmentarnoj ili mozaičkoj dramaturgiji njihovi likovi su imali najčešće svoje realne, životne, prototipove ali to naravno ne znači da se dramaturgija svodila na to, samo od realnosti i od dokumentarističkih detalja nego je to opet dobijalo onaj Đurovićev gvint, (vazan obrt), što je u kontekstu jedne univerzalnije filmske priče, bili povodi konkrete inspiracije pojedinim ličnostima, događajima, slučajevima. Profesor Đurović je uvijek nastojao, naravno, Stojanovićevim režijskim postupkom podržan, da stvaralačkom kreacijom daju jaku metaforu van lokalnih okvira, viši smisao, viši značaj. Ovdje, naprosto imam potrebu da citiram Fjodora M. Dostojevskog:

»...Istorija čovjekove duše, makar i najsitnije duše, možda je još i zanimljivija od istorije jednog naroda, osobito ako je pisana bez sujetne želje da izazove saučešće ili divljenje.« Sjetimo se brojnih likova iz filma Četiri kilometra na sat. Jednostavno, svaki je za sebe mala studija, svaki za sebe stoji u nekoj dramaturškoj vezi sa ostalim likovima, i sve ih objedinjuje jedna ideja, (predmet sukoba) koja uspijeva da sve to iznese u okviru određenog stila i određenog žanra.

Likovi se gomilaju, ne u onom čisto narativnom smislu, nego po asocijaciji. Situacije se gomilaju, praveći jednu sve bogatiju i bogatiju atmosferu.

Antologijska uvoda scena u film, gdje mali voz, onaj koji više ne postoji, stalno kruži i time sugeriše jedan zatvoreni svijet, a u tom zatvorenom svijetu sve je moguće. Autori su pokazali da i u sivoj palanačkoj atmosferi mogu da se nađu, da se stvore lirski likovi, kao što je recimo Opjo.

Kritika je istakla visoke vrijednosti ovoga filma, od prve, čudesne, scene voza koji se vrti u krug, moćno sugerišući gledaocu da slijedi priča o nekom zatvorenom svijetu, ogrezlom u provincijsku čamotinju i malograđansku pustoš, do mnoštva originalnih, poetski oblikovanih likova, sugestivne atmosfere jedne palanke, njenih naravi i karaktera između dva rata.

Neka rediteljska i scenaristička rješenja iz filma Četiri kilometra na sat su citirana i eksploatisana na različite načine u jugoslovenskoj kinematografiji, počev od mjerenja kreveta predsmrtnih bolesnika za potrebe vlasnika radnje mrtvačkih sanduka, (Maratonci trče počasni krug. r. S. Sijan 1982), do šivenja odijela za sahranu, bez leđa (taj dio kaputa u sanduku se ne vidi, pa zašto trošiti niovac za materijal…), do čak i bukvalnih citata. Lirski lik Opjo, mnogima je rediteljima poslužio kao inspiracuja, na primjer: song iz Kusturičinog filma Sjećaš li se Doli Bel – »Na morskome plavom žalu…«; likovi u filmovima Živka Nikolića.

Ovo izuzetno djelo je prvi igrani film u jednoj od bivših Jugoslavija, snimljen u sinamaskop tehnici - na širokom platnu. Đurovićev scenario za film Četiri kilometra na sat, već pripada istoriji jugoslovenske scenaristike, a još je moderan i po savremenim filmskim mjerilima - više decenija pošto je napisan! Film je na petom Pulskom festivalu jugoslovenskog filma, dobio nagradu za scenografiju, i Zlatnu plaketu Arena koja je dodijeljena Miomiru Deniću. Četiri kilometra na sat nagrađen je i za epizodne muške uloge, Zlatnom plaketom Arena koja je dodjeljena Milanu Srdoču za ulogu Đoleta i Miloradu Majiću za ulogu Opija.