Nikola Nikolić

PRIČA KOJU MORATE DA PROČITATE

Embape i podsjećanje na dva kapitena Francuske - monstruma i heroja nacije

Kilijan Embape je daleko od igara sa Mundijala u Kataru, lom nosa i specijalna maska su ga spriječili da pokaže sve što zna, ali je kapiten Francuske prethodnih dana bio u centru pažnje domaće javnosti zbog drugih razloga.

Novi igrač Real Madrida je poslije prvog kruga izbora u svojoj zemlji javno kritikovao liderku ekstremno desničarske partije "Nacionalni savez" Marin le Pen i pozvao sunarodnike da glasaju protiv nje.

Kćerka i nasljednica Žan-Marija le Pena mu je žustro odbrusila, a nakon pobjede ljevičara u drugom krugu Embape je kratko prokomentarisao "Hvala bogu".

Njegove izjave podstakle su medije da se prisjete dva kapitena fudbalske reprezentacije Francuske koja su obilježila Drugi svjetski rat. Jedan je bio monstrum, drugi heroj nacije.

Aleks Vilaplan, kapiten kojeg se Francuska stidi, a Savez ga je obrisao

Na skoro 300 stranica knjige Filipa Aziza "Izdaće te bez stida" je objavljeno niz horor priča Francuza koji su sarađivali sa Gestapoom. Neke su toliko od njih okrutne da ih je teško čitati.

Jedan govori o SS komandosu Mohamedu. Aleks i trojica njegovih ljudi iz BNA (Sjeverno-afrička brigade) provalili su u kuću Ženevjev Leonar, koju su optužili da je sakrila Jevrejina.

Aleks je zgrabio ženu, koja je imala 50 godina i šestoro djece, i povukao ju je za kosu. Pala je na zemlju i molila ga da prestane.

"Gdje ti je Jevrejin", drao se Aleks.

Žena nije odgovorila. Aleks ju je brutalno pokupio i pretukao na susjednoj farmi. Tamo ju je prisilio da vidi užasnu scenu.

Arapi iz BNA mučili su dvojicu seljaka optužujući ih da su teroristi. Bili su vezani rukom i nogom za drvo, bičevani, a lica su im bila prekrivena krvlju. Vrištala je od straha. Jedan od Arapa bacio je plamenu baklju na okovane seljake. Aleks je prasnuo od smijeha. Seljaci su, goreći, tražili pomoć, ali su dobili samo rafal mitraljeza.

U međuvremenu, dio komandosa je pronašao Jevrejina Antoana Bahmana. Odveli su ga ženi koju je ošamario Aleks i mučili...

Bio je to Aleks Vilaplan. Odigrao je sve tri utakmice Francuske na Svjetskom prvenstvu 1930. godine i bio kapiten.

Francuska fudbalska federacija i dalje pokušava da izbriše njegovo ime iz sjećanja. Bio je prvi igrač rođen u Sjevernoj Africi (u Alžiru) koji je nosio kapitensku traku. Otmeni vezista sa odličnom igrom glavom bio je jedan od najboljih francuskih fudbalera 1920-ih.

Ali, pariško podzemlje dobro je znalo za Vilaplana, pogotovo nakon što se oprostio od fudbala. Kada su Adolf Hitler i Albert Šper posjetili Pariz 24. juna 1940. godine, Vilaplan je bio u zatvoru.

Anri Šambrlen, koji je sebe nazivao Lafont, bio je zadužen za organizovanje mreže saradnika s Gestapoom i odmah je tražio da se Aleks oslobodi.

Ohrabren od strane samog Hitlera, Lafont je stvorio BNA i povjerio mu lov na Jevreje, posebno na području Perigora, regiona na jugozapadu zemlje.

U akciji u malom selu Musidan u Akvitaniji, komandosi BNA su oteli i pogubili 11 mladih ljudi starosti između 17 i 27 godina. Po povratku u Pariz, Aleks se nakon nekoliko krigli njemačkog piva pohvalio da je sam otvorio vatru.

Postao je poznat kao demon među Jevrejima. Predstavljajući se kao spasilac, bivši kapiten Francuske je ubijedio nekoliko jevrejskih porodica da će ih u zamjenu za imovinu koju imaju ili sakriti ili izvesti iz Francuske, bilo brodom ili slanjem u Portugal preko Španije.

Kada bi ih ubijedio, stavljao bi ih na kamione koje mu je dao Gestapo s njemačkim vojnim oznakama, iz kojih se ništa nije moglo vidjeti.

Objasnio im je da je to najbolji način da ne izazovu sumnju, a za volanom su bili njegovi ljudi, koji su nekoliko sati kružili Parizom i završili parkirajući se unutar sjedišta Gestapoa ili na drugom mjestu koje su dogovorili sa Njemcima. Žrtve su izlazile iz kamiona i bile suočene sa užasom, jer su ih okruživali ljudi u uniformama sa zlokobnim znakom lobanje i dvije kosti.

Kada su 26. avgusta 1944. savezničke trupe paradirale na Jelisejskim poljima, Vilaplan je želio da povrati svoju slavu fudbalera i ubijedi da je iza maske saradnika oslobađao sunarodnike i spasavao Jevreja iz kandži nacista.

Ali, bilo je previše informacija o njegovim zločinima i bilo je nemoguće da izbjegne pravdu. Prvog dana decembra 1944. on i njegovi saradnici su osuđeni na smrt zbog veleizdaje, kolaboracije sa neprijateljem, ubistava i varvarstva. U 10 sati ujutro 26. decembra u kasarni Monruž, 13 kilometara od sjedišta pariškog Gestapoa, strijeljan je zajedno s Lafontom i Pjerom Bonijem, francuskim policajcem koji je postao poručnik SS-a.

Matler, kapiten i lider Pokreta otpora

Potpuno druga strana medalje je priča Etjena Matlera, igrača sa najviše nastupa u istoriji Sošoa. Matler je u svom dućanu u rodnom gradu Belforu volio da priča priče o svom životu. I imao ih je mnogo, ali kako su godine odmicale izdvajala se jedna - ponavljao je iznova i iznova kako ga je ispitivao Gestapo.

I objasnio je onima koji su ga slušali da ga je u životu, kada je trpio udarce, uvrede i poniženja, držalo sjećanje na sebe u dresu francuske reprezentacije i utakmica za svoju zemlju.

Papa, kako mu je bio nadimak, igrao je na tri svjetska prvenstva sa Francuskom: 1930. kada mu je kapiten bio Vilaplan, te 1934. i 1938. godine, kada je on nosio traku oko ruke.

Prva utakmica Francuske nakon tog Svjetskog prvenstva, održanog na svom terenu, odigrana je u Napulju.

U Italiji, koja je izbacila domaćina u četvrtfinalu (3:1), krajem 1938. godine na vrhuncu je bio Musolinijev fašizam. Riječ rat se sve češće pominjala u Evropi, a Francuzi su dočekani uvredama i zvižducima.

"Nikada neću zaboraviti šta smo tamo doživjeli", prisjećao se kasnije.

Nakon utakmice, as Sošoa je otišao u kafić s grupom saigrača. Prepoznali su ih lokalci i uslijedile su nove uvrede prema njima i njihovoj zemlji. Matleru je dosadilo i počeo je da pjeva "Marseljezu" iz sveg glasa, a pridružili su mu se saigrači. Uvrede su prvo ustupile mjesto sarkazmu, a zatim i ćutanju kada su Francuzi, nakon što su ućutkali Italijane, izašli uzdignute glave. Kao u filmu "Kazablanka", ali u fudbalu.

Mjesecima kasnije, Matler se borio u Ardenima u Četvrtom artiljerijskom puku 14. divizije, krštenom kao "divizija asova".

Demobilisan u Nici i sa Francuskom okupiranom od strane njemačkih trupa, Matler se pridružio Pokretu otpora. Dugo je napuštao trening na biciklu sa torbama pored točkova, u kojima je nosio oružje i krio ga u štali.

Jednom je jedva pobjegao nakon dojave koja je navela njemačke trupe da pregledaju to područje. Sreća koju je imao tog dana okrenula mu je leđa 3. februara 1944. godine, u noći krštenja svoje druge kćerke.

Uhvaćen je zajedno sa nekoliko drugova iz Pokreta otpora. Pod pritiskom, pretučen i podvrgnut temeljnom ispitivanju, izdržao je sve dok nije pušten iz zatvora Fridrih. Iskoristio je uslovnu slobodu da se sakrije u automobil pun trave i tako pređe granicu sa Švajcarskom.

Bio je u ratnom izbjegličkom kampu u kantonu Vale, a vratio se u avgustu i pridružio se francuskoj Prvoj armiji u oslobodilačkim operacijama. Postao je dio jedinica koje su prodrle u Njemačku. Ranjen je u glavu u Cucenhauzenu u pokrajini Baden-Virtemberg, kada ga je pogodio geler iz haubice Vermahta. Nakon rata odlikovan je sa dva priznanja: Britanskim krstom časti i Legijom časti.

Umro je 23. marta 1986. u svom rodnom Belforu, u čijem oslobađanju je učestvovao.

Deniz, njegova kćerka, prisjetila se dana njegovog hapšenja.

"Bio je to dan mog krštenja. Moja sestra, 11 godina starija od mene, pričala mi je o tome mnogo puta. Proveli smo nekoliko godina ne čuvši ništa o našem ocu. Mjesecima smo mislili da je mrtav. Onog dana kada se pojavio, emocije su bile nevjerovatne", rekla je Deniz.

Iznad svega, najmlađa kćerka Etjena Matlera ističe dvije strasti svog oca:

"Fudbal i njegova zemlja. Naša porodica će uvijek biti ponosna na njega, na situacije poput one u Napulju. Pamtim ga sa srećom, emocijama i ponosom što znam čemu je posvetio život".