Mi.M. [ danas.rs ]

Ispovijest palestinskog pisca koji je 32 godine proveo u izraelskom zatvoru

Poznati palestinski pisac, koji je prošlog mjeseca oslobođen nakon više od 32 godine provedenih u izraelskim zatvorima, izjavio je da je upotreba torture dramatično porasla tokom njegove posljednje dvije godine zarobljeništva, jer je Izrael svoje zatvore počeo tretirati kao još jedan front u ratu u Gazi.

Naser Abu Srur, čiji su zatvorski memoari prevedeni na sedam jezika i za koje se predviđa da će ovog mjeseca osvojiti značajnu međunarodnu književnu nagradu, bio je među više od 150 Palestinaca koji su služili doživotne kazne, a koji su oslobođeni u okviru američki posredovanog primirja u Gazi i odmah potom proterani u Egipat, gdje većina i dalje ostaje u limbu, piše novinar Džulijan Borger za Gardijan.

Abu Srur (56) ispričao je da je došlo do naglog porasta batinanja i uskraćivanja hrane i toplote nakon izbijanja rata u Gazi u oktobru 2023. godine.

„Uniforme zatvorskih čuvara su se promijenile, sa oznakom na grudima na kojoj je pisalo ‘borci’ ili ‘ratnici’, i počeli su da se ponašaju kao da su u ratu i da je ovo još jedan front, i počeli su da tuku, muče i ubijaju kao ratnici“, rekao je on.

Komisija UN-a navela je 75 smrtnih slučajeva Palestinaca u izraelskom pritvoru između 7. oktobra 2023. i 31. avgusta 2025. Izraelska služba zatvora je više puta negirala upotrebu torture u svojim zatvorima.

Govoreći telefonom iz Egipta, Abu Srur je takođe opisao „zapanjujući šok“ kada je, odmah nakon brutalnih uslova izraelskog zatvora, odveden u hotel sa pet zvjezdica u Kairu kao gost egipatskih vlasti.

Kao mladić, Abu Srur je učestvovao u prvoj intifadi, palestinskom ustanku između 1987. i 1993. godine, kada je optužen kao saučesnik u smrti izraelskog policajca iz Shin Beta, koji je pokušavao da primora Abu Srurovog rođaka da postane saradnik.

Na osnovu priznanja koje je dao pod torturom, Abu Srur je 1993. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta.

Tokom decenija obilježenih dugim periodima izolacije, stekao je diplomu osnovnih studija, a potom i master iz političkih nauka, i počeo da objavljuje poeziju i druga djela koja su se krijumčarila iz zatvora.

Njegove zatvorske memoare, „Priča o zidu: Razmišljanja o nadi i slobodi“, uglavnom je diktirao tokom telefonskih razgovora sa rođakom u periodu od više od dvije godine. Memoari su prevedeni sa arapskog i objavljeni na sedam jezika, a nominovani su i za nagradu za arapsku književnost koju svake godine dodjeljuje Institut arapskog svijeta u Parizu.

Apeli nisu urodili plodom

Apeli za njegovo oslobađanje tokom decenija nisu urodili plodom, pa je kada su službenici došli u zatvor nakon primirja 10. oktobra sa spiskom zatvorenika koji treba da budu pušteni, Abu Srur pokušao da ih ignoriše.

„Pozivali su brojeve ćelija, a ja sam sjedio na svom krevetu u sobi broj 6 i osjećao se kao da nisam dio toga“, rekao je. „Bilo je toliko puta kada sam trebao biti dio toga tokom svih tih godina. Ali sve je bilo tako veliko i tako bolno da nisam želio da učestvujem. To je bio odbrambeni mehanizam. Govorio sam sebi da to nema veze sa mnom.“

Ali onda su, priča, „došli do moje ćelije i rekli: ‘Nasere, pripremi se’. Božija milost me je konačno dohvatila. Moji prijatelji su me grlili i ljubili, a ja nisam mogao da vjerujem.“

Abu Srur je rekao da se nakon izbijanja rata u Gazi, izazvanog Hamasovim napadom na Izrael 7. oktobra 2023. godine, tretman palestinskih zatvorenika dugogodišnjeg staža u izraelskim zatvorima značajno pogoršao.

„Svako mjesto gdje nije bilo kamera bilo je mjesto brutalnosti“, rekao je. „Vezali bi nam ruke iza glave, bacali nas na pod, a onda bi počeli da nas gaze nogama.“

Izraelski ministar nacionalne bezbjednosti, Itamar Ben-Gvir, hvalio se da izraelski zatvori pod njegovom kontrolom više nisu „odmarališta“.

Abu Srur je rekao da su svi materijali za čitanje i pisanje oduzeti pod tim režimom.

"Stalno smo bili gladni“

Sav kulturni život u zatvoru prestao je u posljednje dvije godine, tako da je preostao samo biološki život. „Svi su pokušavali da prežive na svoj način. I stalno smo bili gladni“, rekao je. Dnevni obroci održavani su na nivou golog preživljavanja, a on je rekao da je izgubio 12 kilograma.

Zatvorenicima je bio dozvoljen samo jedan komplet tanke odjeće, pa im je tokom zimskih noći uvijek bilo hladno. „Naša tijela su bila slaba. Nismo mogli da podnesemo ni prosječnu temperaturu“, rekao je. „Kad god bi neko izlazio iz zatvora, svi su pokušavali da mu postanu prijatelji kako bi dobili njegovu majicu ili donji veš, ili bilo šta.“

Abu Srur je rekao da su zatvorenici u posljednjih 24 sata prije nego što je spisak oslobođenih u primirju bio objavljen i prije nego što su ukrcani u autobuse za odlazak, bili izloženi posebno intenzivnom posljednjem krugu batina.

Tokom 48-časovnog putovanja koje je uslijedilo, nije im bilo dozvoljeno da otvaraju zastore na autobusima koji su prolazili kroz Izrael, a zatim duž južne ivice Gaze do prelaza Rafa sa Egiptom. Tek kada su ušli u Egipat, video je nebo po prvi put van zatvorskih zidina.

Autobusi su 154 oslobođena zatvorenika odvezli u luksuzni hotel u Kairu, što je donijelo nove šokove. „Nikada ranije nisam bio u hotelu. Sve sam radio prvi put, kao dijete: ulazak i izlazak iz lifta, upoznavanje sa sobnom uslugom, kako da koristim ili shvatim tuš“, rekao je Abu Srur.

Dio šoka bio je susret sa četiri sestre i bratom prvi put nakon decenija. „To je bio još jedan stres za mene. Bili smo razdvojeni oko 33 godine. Bilo je okrutno jer nam je to dugo bilo uskraćeno“, rekao je. Sjeća se da je pomislio: „Da li je u redu da ih zagrlim?“

Oslobođeni zatvorenici bili su pod nadzorom egipatskih službenika bezbjednosti dok su se miješali sa turistima i pratili su njihove signale o tome kako da se ponašaju.

„Ujutru smo vidjeli bife i svu tu hranu. Svi momci su stavili po dva kilograma hrane na svoj tanjir. Bio je to nestvaran prizor. Bilo nam je neprijatno. Nismo znali šta da radimo sa nožem i viljuškom“, rekao je Abu Srur. „Sva moja osjećanja bila su pomešana i napeta. Bilo mi je neprijatno. Nisam znao kako da izrazim riječima stvari oko sebe.“

U subotu, nakon što je Dejli Mejl objavio priču o prisustvu oslobođenih palestinskih zatvorenika među zapadnim turistima u onome što su nazvali „Hotel Hamas“, grupa je dobila dva sata da spakuje stvari prije nego što su autobusom prevezeni u drugi hotel u pustinji, sat vremena vožnje od glavnog grada.

Ta nagla promjena, naređenje da se ukrcaju u autobuse i odvedu na nepoznatu lokaciju koju su odabrali drugi, bila je Abu Sruru podsjetnik da još nisu zaista slobodni.

Ponudili su mu nekoliko opcija trećih zemalja koje bi ga primile na duži rok, i pokušavao je da odluči kuda da ide uzimajući u obzir dostupnost svojoj porodici i mogućnost da nastavi da piše.

„Ne želim udobnu zemlju“, rekao je. „Ne želim zemlju bez pitanja ili zemlju bez cilja.“