Peščanik [ Jan-Werner Müller ]

Toksično političko nasljeđe pandemije

Ne samo da se Donald Tramp vratio u Bijelu kuću, već se i u Austriji očekuje da će krajnja desnica dobiti mjesto kancelara, prvi put u poslijeratnoj istoriji zemlje, dok Njemačku, nakon sloma „semafor“ koalicije, očekuju krajnje neizvjesni izbori sljedećeg mjeseca. Da li je svaka od ovih zemalja nesrećna na svoj način (da parafraziramo Tolstoja) ili postoji neki zajednički imenilac?

Piše: Jan-Werner Müller

Mnogi komentatori su se zadovoljili zaključkom o raširenoj nenaklonosti „vršiocima vlasti“, na koju ukazuju ishodi posljednjih izbora. Ali takav zaključak nam ne govori ništa o tome zašto se birači okreću protiv onih koji vrše vlast. Jedno od objašnjenja je, naravno, inflacija. Ali postoji još jedan, uglavnom nedovoljno uvažen uzrok – a to su posljedice pandemije koje su u mnogim zajednicama proizvele ne samo osjećaj gubitka, već i brojne nerazriješene sukobe i duboko ukorijenjeno nepovjerenje.

Krajnja desnica u Austriji dosta je profitirala od nezadovoljstva načinom na koji se upravljalo pandemijom. U Italiji, čak 40% onih koji su na posljednjim izborima glasali za Fratelli d’Italia (Braća Italije), stranku premijerke Đorđe Meloni, smatra da su odlukama prethodne vlade o vakcinama „nedemokratski ograničene građanske slobode“. I Tramp je u svom drugom inauguracionom govoru dobio aplauz kada je rekao da će vratiti na posao vojnike otpuštene zbog odbijanja vakcinacije.

Libertarijanska ogorčenost zbog uvođenja restrikcija i vakcinacije jedna je stvar; trajno nepovjerenje prema naučnicima nešto je sasvim drugo. Takve posljedice će sigurno uticati ne samo na javno zdravstvo, već i na politike usmjerene na klimatske promjene i druga visoko politizovana naučna pitanja. U strahu da će nova Trampova administracija – koja ima dosta „spiskova neprijatelja“ – početi da progoni naučnike, bivši američki predsjednik Džo Bajden je u posljednjim satima mandata preventivno pomilovao Entonija Faučija, šefa američkog Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti tokom pandemije. (Tramp je ipak pokušao da usreći svoje glasače tako što je Fauciju ukinuo federalno obezbjeđenje, uprkos tome što ovaj stalno dobija prijetnje smrću.)

Trampov kandidat za šefa Nacionalnog instituta za zdravlje, Džaj Batačarja, poznat je po izjavama u kojima negira danak pandemije i tvrdi da je virus trebalo pustiti da se proširi kako bi se izgradio kolektivni imunitet. Takođe je predlagao da se finansiranje naučnih istraživanja poveže s nivoom akademskih sloboda na univerzitetima, mada niko ne zna kako bi se to mjerilo.

Prošle jeseni je pristao da govori na „dobrotvornoj večeri“ koju je organizovao institut Heartland, jedna od vodećih organizacija u poricanju klimatskih promjena. Među ostalim govornicima bili su desničarski zagovornik Brexita Nigel Farage i proruski, krajnje desničarski austrijski političar Harald Vilimsky.

Nema ničega lošeg u opreznom pristupu novim naučnim otkrićima. Kao što su Karl Popper i mnogi drugi filozofi nauke tvrdili, naučnici bi morali biti otvoreni za verifikaciju iznetih hipoteza i trebalo bi da pozdrave postavljanje pitanja i moguće revizije. Problem je u tome što je malo nas sposobno da prati naučne rasprave ili ospori vladajući konsenzus (čak i ako smo „sve sami istražili“). Uprkos tome, u današnjem informacionom ekosistemu lakše je nego ikada odbaciti neugodne činjenice neodređenim pozivanjem na nešto što je navodno pošlo po zlu tokom pandemije, iznošenjem teorija zavjere o zataškavanju ili naučnicima koji su nelegitimno prekoračili svoja ovlašćenja.

Istina, mnoge rasprave o pandemiji lako se preslikavaju na već postojeće političke podjele. To nije bilo neizbježno. Razlog je to što su određeni političari virus tretirali kao još jedan front u kulturnom ratu. Čak i unutar krajnje desnice, izabrane političke putanje se razlikuju. Dok su Trump i bivši brazilski predsjednik Hair Bolsonaro zagovarali libertarijansku politiku i nadriljekarstvo (kao što je ubrizgavanje izbjeljivača), Viktor Orban se opredijelio za relativno restriktivan pristup.

Šta se može preduzeti? Jedna mogućnost je formiranje nezavisne komisije koja bi sastavila zvanični istorijski zapis o tome šta se zapravo događalo tokom pandemije. Ko je i zašto donosio određene odluke? S koliko neizvjesnosti su morali da se nose i kako su procjenjivali rizike i gradili kompromise?

U teoriji, podrška za takvu ideju u mnogim političkim krugovima već postoji. Lično Peter Thiel, investicioni kapitalista i finansijer krajnje desničarskih pokreta, nedavno je iznio inicijativu za utvrđivanje činjenica po uzoru na Komisiju za istinu i pomirenje u Južnoj Africi nakon aparthejda (gdje je dijelom odrastao).

Naravno, uvijek postoji opasnost da će se takve komisije percipirati kao stranačke, pogotovo od ljudi koji naučnicima ionako ne vjeruju. To je svakako bio slučaj s Pododborom Predstavničkog doma za pandemiju koronavirusa, čiji završni izvještaj nije privukao mnogo pažnje u zemlji. Drugo moguće rješenje je plenum građana koji bi činile nasumično izabrane odrasle osobe (slično sudskoj poroti). Njemački kancelar u odlasku Olaf Šolc – koji je priznao da je zatvaranje škola u doba pandemije vjerovatno bilo pretjerana mjera – nedavno je pozdravio takav pristup.

Kritičari odgovaraju da, pošto „obični građani“ prvo moraju čuti stručnjake, takvo rješenje samo prenosi sukob na problem izbora stručnjaka koji će svjedočiti. Ali već samo dopuštanje da se javno iznesu različite ocjene (što ne uključuje teorije zavjere) moglo bi donijeti katarzu. Mada konačni izvještaj plenuma građana ne bi svi prihvatili, tako bi se bar ustanovila zvanična verzija svega što se događalo. Gotovo sve komisije koje su se na sličan način bavile diktaturama u srednjoj Evropi, Latinskoj Americi i drugdje bile su izložene kritikama; ali malo je zemalja koje su se pokajale zbog njihovog formiranja.

U ovom trenutku, treba pozdraviti svaki napor usmjeren na prevazilaženje toksičnog političkog nasljeđa pandemije.

(Autor je njemački istoričar)

Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RTCG