Radio Slobodna Evropa

Godina dana od egzodusa iz Nagorno-Karabaha

Jermeni i Azerbejdžanci i dalje sanjaju o domu

Dok je Tatevik Hačatrijan prije godinu dana bila primorana da sve ostavi iza sebe, Vasila Mammedova se nadala da će, prvi put u 30 godina, imati šansu da sve vrati na Nagorno-Karabah, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku. Azerbejdžan je 19. septembra 2023. pokrenuo ofanzivu da povrati Nagorno-Karabah, teritoriju koju je izgubio od jermenskih snaga 1990-ih.

U roku od 24 sata, de facto jermensko rukovodstvo Karabaha se predalo, a u danima koji su uslijedili, skoro cjelokupno stanovništvo teritorije, praktično svi etnički Jermeni, pobjegli su. Među njima su bili novinarka Hačatrijan, njen muž i mali sin.

To je bio drugi put da je teritorija potpuno ispražnjena od jedne etničke grupe od vremena raspada Sovjetskog Saveza.

Kada su jermenske snage pobijedile u prvom ratu između dvije strane 1990-ih, cjelokupno etničko azerbejdžansko stanovništvo je pobjeglo. Među onima koji su bježali bili su Mammedova i njena porodica, poljoprivrednici iz sela Hodžali, mjesta najgoreg masakra civila tokom prvog rata.

Godinu dana kasnije, Azerbejdžan pokušava da obnovi i naseli teritorije koje je ponovo zauzeo. Mammedova, koja od 1990-ih živi u naselju za raseljena lica u Piršagiju, oko 30 kilometara sjeverno od Bakua, posjetila je Hodžali na putovanju koje je sponzorisala vlada nakon prošlogodišnje ofanzive.

"Zamišljala sam Hodžali kao grad duhova, gdje duhovi ljudi koji su tamo ubijeni lete nebom. Gdje, gdje god kopaš, ljudske kosti izlaze na površinu", rekla je ona. "Ali moj utisak od prve posjete je bio drugačiji i uglavnom pozitivan. U posljednjih godinu dana izgrađeno je dosta novih zgrada. Sve se promijenilo."

Mammadova se nada da će se vratiti sljedeće godine.

U međuvremenu, Jermeni koji su pobjegli iz Karabaha pokušavaju da obnove svoje živote. Hačatrijan i šest članova njene šire porodice žive u udaljenom predgrađu Jerevana, u stanu koji nije renoviran od sovjetske ere, ali im to ipak utiče na kućni budžet.

Stiče se utisak da jermenska vlada pokušava da natjera ljude da zaborave na njih.

"Poslije svih ovih tragičnih događaja, u Jermeniji nije proglašen ni dan žalosti.

Ne postoji dan komemoracije ili proslave u vezi sa Arcahom", rekla je ona, koristeći alternativni jermenski naziv za Karabah. "Izgleda da se pokušava da se konačno zatvori stranica o Republici Arcah."

Obnova Karabaha

Autonomna oblast Nagorno-Karabah bila je dio sovjetskog Azerbejdžana, ali je njeno stanovništvo činilo oko 75 odsto etničkih Jermena.

Kako se Sovjetski Savez raspao, izbio je rat oko teritorije i separatisti koje je podržavala Jermenija uspjeli su da preuzmu kontrolu.

Oni su takođe preuzeli kontrolu nad sedam susjednih azerbejdžanskih okruga, u kojima žive gotovo samo etnički Azerbejdžanci, primoravši cjelokupno stanovništvo od više od 600.000 ljudi da pobjegnu.Diplomatski napori za rješavanje sukoba donijeli su mali napredak.

Dvije strane su vodile još jedan rat 2020. koji je trajao šest nedelja prije prekida vatre uz posredovanje Rusije, što je dovelo do toga da je Jermenija izgubila kontrolu nad dijelovima regiona i sedam susjednih okruga.

Dvije strane su započele pregovore o potpunom rješavanju sukoba, ali je 2023. Azerbejdžan, nestrpljiv zbog napretka tih pregovora, pokrenuo jednodnevnu ofanzivu koja je rezultirala potpunom predajom rukovodstva Karabaha i egzodusom više od 100.000 etničkih Jermena.Azerbejdžanska rekonstrukcija sedam okruga izvan Karabaha počela je 2020. godine, ali je bila zakomplikovana činjenicom da su bivši gradovi i sela uglavnom sravnjeni s zemljom od 1990-ih i veliki dio teritorije je miniran.

Dijelovi Karabaha koje je Azerbejdžan ponovo zauzeo 2023. bili su još uvijek naseljeni, tako da je infrastruktura bila uglavnom netaknuta i Azerbejdžan je tokom prošle godine lako promijenio namjenu.

Radnici su uklonili jermenske natpise sa zgrada bivšeg državnog univerziteta u Arcahu u pripremi za otvaranje novog Univerziteta u Karabahu. (Pod sovjetskom vlašću, to je bio Stepanakertski državni pedagoški institut). Srušili su zgrade koje su izgradile bivše separatističke vlasti, kao što je zgrada de facto parlamenta i sala veterana.

Predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev proslavio je uništavanje te dvije zgrade tokom posjete u martu povodom obilježavanja praznika Norvz.

"Ovdje više nema ni traga od separatista", rekao je on. "Lomača za Norvuz pravi završno čišćenje."

Ostala rušenja su se odvijala u većoj tajnosti. Jermenska crkva iz 19. vijeka u gradu Susa (Jermenima poznata kao Šuši) je uništena, prema satelitskim snimcima koje je pregledao Caucasus Heritage Watch, akademska organizacija koja dokumentuje sudbinu kulturnog nasljeđa u regionu. I drugi lokaliteti jermenskog nasljeđa su sravnjeni, posebno oni koji su stajali na putu ambicioznim projektima izgradnje puteva u Azerbejdžanu, izvijestila je ova organizacija.Uprkos brzoj izgradnji, ponovno naseljavanje Karabaha ide sporo.

Do kraja jula, blizu 8.000 bivših stanovnika vratilo se na teritorije koje je Azerbejdžan ponovo preuzeo od 2020. godine, skoro svi u okruge izvan Nagorno-Karabaha, prema državnim podacima Azerbejdžana.

Još oko 3.000 se preselilo u glavni grad regiona, Ksankendi, koji Jermeni nazivaju Stepanakert, da bi radili, uključujući Univerzitet Ksankendi, koji bi trebalo da počne nastavu u jesenjem semestru za još 1.100 studenata.

Jedno od rijetkih oblasti koje su ranije bile naseljene Azerbejdžancima koje je Azerbejdžan ponovo zauzeo 2023. godine bilo je Hodžali, rodno selo Mammedove. Do juna, 50 porodica se preselilo, a zvaničnici su obećali da će još 228 to učiniti do kraja godine.

Proces rekonstrukcije je opterećen kritikama zbog korupcije, neefikasnosti i propusta da se uzme u obzir šta građani žele. Alijev je u maju posjetio Hodžali kako bi pokazao novi višespratni stambeni kompleks. Ali ono što Mammadova želi je seoski život kakav je nekada imala.

Njen sin je posjetio Hodžali ubrzo nakon ofanzive u septembru 2023. i otkrio da temelj njihove kuće još uvijek stoji. Ali kada se porodica vratila u još jednu posjetu nekoliko mjeseci kasnije, pronašla je gradilište na mjestu gdje je bila njihova kuća; ostalo je samo nekoliko stabala lješnika.

"Nisam bila zadovoljna time i tražila sam od vlade da nam vrati naše dvorište", rekla je ona. "Ali rekli su nam da se grad obnavlja po planu vlade i da bi mogli da nam daju zemljište slične veličine u bilo kom drugom dijelu Hodžalija."

Ono što vlasti grade je "lijepo, ali nam ne daju da zadržimo ni jednu kokošku", rekla je ona. "Nismo živjeli u Moskvi, živjeli smo u Hodžaliju, selu", rekla je pokazujući svoje dvorište u Piršagiju. "Vidite koliko ja imam kokošaka ovdje, ne kupujem jaja. Ubijem kokošku, djeca je jedu. Hoćemo da i tamo bude tako, ali nema uslova za to."

Izbjeglički život

U danima nakon prošlogodišnje ofanzive, više od 100.000 Jermena je pobjeglo u Jermeniju. Dok je priliv izbjeglica iznosio oko četiri procenta ukupnog stanovništva Jermenije, oni su se relativno lako utopuli u društvo, bilo da su boravili kod rođaka, našli smještaj za iznajmljivanje ili su boravili u smještaju za izbjeglice koje vodi vlada.

Međutim, godinu dana kasnije, među izbjeglicama iz Karabaha još uvijek je mnogo neizvjesnosti u pogledu njihove budućnosti.

Vlada je najavila da će smanjiti subvencije za iznajmljivanje koje je davala izbjeglicama, počevši od početka sljedeće godine. Pokrenula je program davanja jednokratnih isplata izbjeglicama kako bi im pomogao da kupe domove, ali je ovaj program naišao na kritike zagovaračkih grupa.

Hačatrijan, koja vodi video podcast o pitanjima vezanim za Nagorno-Karabah, rekla je da njena porodica, na primjer, neće imati pravo na novac do treće faze programa, 2027.

"Ljudi su potpuno izgubili vjeru [u vladu] i pomirili su se sa činjenicom da je to tako", rekla je ona. "To takođe znači da će ljudi morati da emigriraju, jer će iznajmljivanje kuće negdje u Tihorecku [u Rusiji] biti jeftinije nego u Jermeniji."

Izbjeglice iz Karabaha takođe se susreću sa socijalnom diskriminacijom, posebno ogorčenošću što su teret za zemlju koja već nema dovoljno sredstava.

"Postoji očigledna diskriminacija ljudi iz Arcaha", rekla je Hačatrijan. "Na to utiču mediji, vladina propaganda da 'dajemo ovo ili ono ljudima iz Arcaha', dok nam u stvarnosti ne daju ništa."

Preko 10.000 izbjeglica iz Karabaha već je napustilo Jermeniju, a mnogi su krenuli ka Rusiji. Ipak, Hačatrijan namjerava da ostane u Jermeniji ako to može da priušti. "To je naša domovina i mnogo je lakše snaći se u svom jezičkom i kulturnom okruženju nego u tuđini", rekla je ona.

Izbjeglice, i mnogi drugi Jermeni, takođe su obeshrabreni očiglednom nezainteresovanošću vlade da promoviše prava Jermena iz Karabaha da se vrate svojim domovima.

Zvaničnici Sjedinjenih Država, Evrope i Rusije, u svojim izjavama o rješenju sukoba, pominju prava jermenskog stanovništva na povratak u Karabah. Ali sama jermenska vlada je onemogućila to i u svojim izjavama o tom pitanju implicira da je to samo na dnevnom redu domaće političke opozicije.

"Svi oni koji pokušavaju da ubijede narod Nagorno-Karabaha da postoji mogućnost povratka su avanturisti koji pokušavaju da stvore tenzije u Jermeniji kako bi Jermeniji stavili novi politički povodac na vrat", rekao je za Jermenski servis RSE Artur Hovanisijan, zastupnik iz vladajuće partije Građanski ugovor.

Odricanje jermenske vlade od prava Jermena iz Karabaha na povratak ohrabrilo je Azerbejdžan da nastavi punom parom sa naseljavanjem Karabaha, uključujući područja koja su ranije naseljavali Jermeni kao što je Ksankendi, kaže ombudsman za ljudska prava bivše de facto vlade Karabaha Gegam Stepanian.

"Oni su potpuno zatvorili ovu temu, i da to nisu uradili, danas [Azerbejdžanci] ne bi naseljavali Stepanakert tako brzo i preuzimali domove stanovnika Stepanakerta", rekao je on u intervjuu za lokalni novinski sajt Jermenija danas.

Neizvjesna budućnost

Iako jermenska vlada možda pokušava da zatvori tu temu, ona nije zatvorena među samim izbjeglicama. U prvim danima nakon egzodusa, među nekim izbjeglicama se govorilo da bi, ako uslovi u Jermeniji i dalje budu teški, mogli bi pokušati da se vrate u Karabah, čak i ako bi to značilo da se potčine azerbejdžanskoj vlasti. Taj razgovor je sada utihnuo.

"Ne znam ni jednog Jermena koji bi rekao da je spreman da živi u Arcahu pod tim uslovima", rekla je Hačatrijan.

Međutim, dugoročno gledano, ona i drugi Jermeni se nadaju da će se politička i vojna sreća ponovo preokrenuti.

"Niko od nas ne zna šta da očekuje u budućnosti, kakve geopolitičke promjene mogu da se dese. Možda će se stvari promijeniti na način da ono što izgleda nemoguće danas postane moguće sutra", rekla je ona. "I možda će jednog dana Arcah ponovo postati jermenski. Barem je to san koji ja imam i koji sam usadila i svom djetetu."

Azerbejdžan, u međuvremenu, smatra takva osjećanja revanšističkim i pokušava da iskorijeni sve preostale jermenske ambicije za povrat Karabaha. To uključuje snažno uticanje da Jermenija promijeni svoj ustav, koji još uvijek sadrži jezik koji poziva na "ponovno ujedinjenje" Jermenije i Karabaha.

I dok je Alijev prije septembra 2023. rekao da civilni jermenski stanovnici Karabaha treba da ostanu, ta osjećanja takođe više nisu izražena: Alijev sada pažljivo izbjegava bilo kakvo pominjanje jermenskog stanovništva osim separatističkog rukovodstva.

I među azerbejdžanskim povratnicima je malo interesovanja za povratak njihovih bivših komšija Jermena.
Mammedova je rekla da je prije prvog rata bilo dosta prijateljskih kontakata između Jermena i Azerbejdžanaca. "Ali sada, ne", rekla je. Njen muž Ramil poginuo je u prvom ratu, 1992. godine.

"Moje četvoro djece su ostali bez oca, a ja sam ostala bez krova nad glavom", rekla je ona. "Kako da budem prijatelj sa njima? Možda će vrijeme riješiti problem. Ne znam. Ali moje srce ne može da se izliječi."