STAV

Izgubljeno ljeto populista

Sjetite se kraja juna i početka jula. Francuska krajnja desnica bila je favorit za pobjedu na vanrednim parlamentarnim izborima. Sudije naklonjene Trampu u Sjedinjenim Državama prikladno su rješavale pravne nevolje bivšeg predsjednika, koji je djelovao da je na sigurnom putu ka pobjedi poslije katastrofalnog nastupa predsjednika Džoa Bajdena u debati. I dok je u Britaniji vlast preuzimala Laburistička partija, nova antiimigraciona stranka koju predvodi glavni zagovornik Bregzita Najdžel Faraž ostvarivala je neviđene uspjehe. Suočeni sa svim tim događajima, analitičari su upozoravali da talas populističkog „bijesa protiv establišmenta“ preplavljuje demokratije širom svijeta.

Piše: Jan-Verner Müller  

U međuvremenu je sumorni pogled komentatora ublažen novim izvorima političke nade. Ne samo da nema mnogo dokaza o „populističkom talasu“ – što je metafora koja priziva slike partija ekstremne desnice koje neminovno preuzimaju vlast u mnogim zemljama – već nedavna iskustva sugerišu izvodljive strategije za suzbijanje takvih snaga. 

Lekcija iz proteklih nekoliko mjeseci mogla bi da zvuči kao truizam: sve partije koje cijene demokratiju moraju se ujediniti kako bi odgovorile na antidemokratske pretnje. To se dogodilo u Francuskoj, na iznenađenje mnogih analitičara. Partije ljevice formirale su Novi narodni front, evocirajući sjećanje na borbu protiv fašizma 1930-ih, kada je socijalistički lider Leon Blum poveo koaliciju komunista, socijalista i liberala za odbranu republike. 

Poslije iznenadne odluke predsjednika Emanuela Makrona da raspusti parlament, ljevica je pribjegla kreativnim rješenjima, dok je krajnje desni Nacionalni front Marin Le Pen ostao zatečen. Ali, što je još važnije, Novi narodni front se nije oslanjao samo na apstraktne demokratske vrijednosti; neprestano je ukazivao na probiznis planove krajnje desnice, jasno stavljajući do znanja da Nacionalni front nije partija koja se zalaže za radnike, kao što tvrdi. 

Druga lekcija dolazi iz Sjedinjenih Država, gdje je malo ko mogao da predvidi entuzijazam i izlive radosti sa objavom nove izborne liste demokrata. Potpredsjednica Kamala Haris, kao aktuelna funkcionerka, vješto se predstavila kao predstavnica promjene, za razliku od bivšeg predsjednika Donalda Trampa i aktuelnog predsjednika Bajdena. Za svog potpredsjednika izabrala je guvernera Minesote Tima Valsa, koji je mnoge oduševio svojim opisom liste republikanaca, posebno kandidata za potpredsjednika Dž.D. Vensa, kao „uvrnutog“. Konačno, kako izgleda, demokrate su zaigrale tvrdu retoričku igru kakvu desnica oduvjek igra.

Naravno, samozvani centristi koji propovijedaju civilizovani diskurs nisu baš zadovoljni i podsjećaju demokrate kako su komentari o „bijednicima“ progonili Hilari Klinton tokom čitave kampanje 2016. Ipak, osuda izraza „uvrnuti“ kao djetinjastog vrijeđanja maši poentu. U borbi protiv populizma krajnje desnice, ovaj epitet mogao bi biti naročito efikasan.

Konačno, kad tvrde da govore u ime „pravog naroda“ ili „tihe većine“ populisti krajnje desnice prikazuju se kao predstavnici normalnosti. U Njemačkoj, jedan od slogana krajnje desničarske Alternative za Njemačku glasi: Deutschland, aber normal (Njemačka, ali normalna). Navodna baza populista oduvijek se predstavlja kao „običan narod“ koji ugrožavaju podle elite i preteći Drugi. Tako populisti podstiču strah od već ugroženih manjina, bilo da su izbjeglice ili transrodne osobe.

Pametni antipopulisti treba da usmjere svoju retoričku vatru na lidere populista, a ne na njihove pristalice. Vens je „uvrnut“ jer je opsjednut kontrolom ženskih tijela i kažnjavanjem onih bez djece, i zato što djeluje naklonjeno monarhistima i raznim junacima altdesnice. Republikanska partija sada zauzima mnoge pozicije koje su daleko od tradicije američke politike; otvoreno divljenje autokratama je očigledan primjer. Sve se to može istaći a da se pritom ne sugeriše da su glasači republikanaca uvrnuti. Poenta je osporiti priču o normalnosti lidera koji su sve samo ne to.

Populisti krajnje desnice koji tvrde da govore u ime tihe većine zapravo predstavljaju glasnu manjinu. To samo po sebi nije problem; mnogi progresivni pokreti započeli su na isti način. Ali pokreti koji se pretvaraju da govore u ime većine, dok blate sve ostale, predstavljaju pretnju za demokratiju. Nije slučajno da populisti koji gube na izborima često pribegavaju optužbama za prevaru. Pošto oni navodno predstavljaju tihu većinu, izborni poraz se može pripisati samo nečasnoj igri, uglavnom „liberalnih elita“ koje su navodno nekako ućutkale većinu.

Antipopulisti treba da znaju da većine zapravo ne podržavaju krajnje desničarske populističke snage. Prvih nekoliko nedjelja nove laburističke vlade potvrdilo je ovaj ljekovit uvid. Britanija je nedavno doživjela najgore nerede u protekloj deceniji, dok su dezinformacije podsticale rasističko nasilje. Mada je pazio da izrazi otvorenu podršku nasilju, Faraž je nagovijestio da nasilnici imaju legitimne pritužbe zajedno sa tihom većinom. Ankete, međutim, govore da samo jedno od troje Britanaca podržava anti-imigracione proteste, dok se preovlađujuća većina protivi neredima.

Istina, argument „Nas je više!“ – slogan koji su smislili antipopulistički demonstranti u Njemačkoj – ima ograničenu snagu. Mada krajnja desnica lažno tvrdi da ima monopol na normalnost, istina je da se krajnje desničarske partije normalizuju kako sve više političara sa desnog centra kopira njihovu retoriku ili sa njima ulazi u koaliciju. Stanovište fokusirano na odbranu demokratije je neophodno, ali ne i dovoljno da bi se suprotstavilo ovom trendu; mora se ponuditi i pozitivna vizija. To je ono što su francuska ljevica i britanski laburisti učinili ovog ljeta.

One koji na terenu agituju za Kamalu Haris građani će pitati šta je to za šta se ona zaista zalaže, osim što je alternativa Tramp-Vensovoj „uvrnutosti“. To je legitimno pitanje na koje antipopulisti moraju imati solidan odgovor.

Autor je njemački filozof i istoričar.