Džejson Burk [ Peščanik.net ]

osvrt

Predosjećanje rata

Sjenovite ulice Roš HaNikre su mirne i tihe. Nije to samo zbog julskih vrućina. Ovaj kibuc se nalazi tek nekoliko stotina metara od sporne granice koja razdvaja Izrael od Libana, na najzapadnijoj tački onoga što Izraelci nazivaju sjevernim frontom tekućeg rata. Oko hiljadu stanovnika kibuca evakuisano je odmah posle iznenadnih napada koje je 7. oktobra Hamas pokrenuo na južni Izrael iz Gaze, kada je ubijeno 1.200 ljudi, uglavnom civila, i oteto 250.

Piše: Džejson Burk

Devet mjeseci kasnije, samo pola tuceta stanovnika je tu; ostali su raštrkani po sjevernom Izraelu, borave kod rođaka, u iznajmljenim stanovima ili hotelima. „Neće da se vrate kući jer se ne osjećaju bezbjedno“, kaže Dženet Tas (73) koja je napustila kibuc kad i ostali prošle godine, ali se posle mjesec dana vratila u svoj mali dom. „Strašno mi je nedostajalo ovo mjesto, nisam to mogla da podnesem.“

Zbog prijetećeg rata sa libanskim Hezbolahom, koji drži položaje na grebenu sjeverno od Roš HaNikre, malo njih žuri da se vrati kući. Već mjesecima, militantna islamistička organizacija ispaljuje granate i rakete i šalje dronove sa bombama na Izrael, uglavnom ciljajući zajednice južno od granične linije pod kontrolom UN. U napadima je poginulo 16 vojnika i nekoliko civila.

Kao odgovor, Izrael je bombardovao i granatirao sela u kojima Hezbolah ima svoje snage, dok je vazdušnim napadima ubio nekoliko viših zapovjednika. Od oktobra je u izraelskim udarima na Liban poginulo 450 ljudi, većinom boraca Hezbolaha, ali i najmanje 97 civila. Skoro 100.000 ljudi je prinuđeno da napusti svoje domove.

Ove ubistvene razmjene još se nisu razvile u sveopšti rat. U ovom trenutku nijedna strana ne želi takav sukob, kažu analitičari, mada se svi slažu da je eskalacija realna prijetnja. Izrael povlači snage iz Gaze i stvara uslove da se više od 60.000 Izraelaca raseljenih iz zajednica duž granice sa Libanom vrati kući.

Mnogi u Izraelu strahuju da bi do kraja jula – posle posjete premijera Benjamina Netanjahua Vašingtonu – moglo doći do rata. Visoki izraelski generali saopštili su da su odobrili plan za ofanzivu kojom bi se Hezbolah potisnuo sa granice; s druge strane, vođa ove militantne grupe Sajed Hasan Nasralah upozorava na rat „bez pravila i bez ograničenja“.

Pojedini komentatori ne vjeruju da će Netanjahu rizikovati još jedan sukob, i to protiv neprijatelja koji je daleko sposobniji i potencijalno destruktivniji od Hamasa. Istina je da niko ne zna kada bi moglo da dođe do razornog sukoba niti kako da ga spriječi.

„Niko ne želi rat – ni Izrael, ni Hezbolah, ni Iran – ali teško je reći kako bi se situacija mogla razriješiti bez rata“, kaže profesor Deni Orbah, vojni istoričar na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu.

Kibuc Roš HaNikra predstavlja isturenu tačku na žestoko osporavanoj granici Izraela sa Libanom, koja se proteže od obale preko brda, a zatim na sjever do Golanske visoravni. Glavni obalni put koji vodi ka sjeveru i obližnja pomorska baza ističu njegov strateški značaj.

Svi izraelski sukobi su ovdje ostavili svoj trag. Kibuc je osnovan 1949. na mjestu palestinskog sela čiji su stanovnici bili prinuđeni na bijeg tokom ratova u vrijeme stvaranja Izraela. Stanovnici su učestvovali u ratu 1956, a zatim i u Šestodnevnom ratu 1967. godine.

Kada su palestinske oružane frakcije postavile svoje baze u južnom Libanu početkom 1970-ih, Roš HaNikra se našao na liniji vatre. „Sjećam se da sam uspavljivala svoju djecu, a zatim ih nosila u sklonište“, kaže Tas, koja se preselila u Izrael iz svog londonskog doma, privučena socijalističkim i ekološkim principima tipičnim za način života u kibucu.

Izraelska odmazda izazvala je razaranja u Libanu sa znatnim civilnim žrtvama. Jednom su izraelske snage prešle granicu u potrazi za svojim neuhvatljivim neprijateljima, 1982, i držale Bejrut pod opsadom i granatama. Uslijedio je pobunjenički rat na nižem nivou, zatim veliki sukob 2006. koji je prekinut bez razrješenja. Napeto relativno zatišje narušeno je prošlog oktobra.

Tas je bila u šetnji sa svojim psom na brdu iza kibuca i vijesti je saznala kada je stigla kući. Najprije je oklijevala da posluša instrukcije vlasti, pa je tek posle pet dana otišla kod ćerke koja živi u jednom južnijem kibucu. „Živim ovdje 53 godine i vidjela sam mnogo ratova, ali nikada mi nije rečeno da odem. Strašno nas je potreslo ono što se dogodilo na jugu.“

Ali Tas je izdržala samo mjesec dana prije nego što je odlučila da se vrati kući sa svojim suprugom, devedesetjednogodišnjim stricem i psom. Mete napada Hezbolaha većinom su dalje na zapadu, dok je nekoliko u okolini Roš HaNikre nanijelo manju štetu. „Za nas je bilo potresno i što smo otišli“, kaže Tas. „Ali većina ljudi iz kibuca, čak i oni bez djece, kažu da se prosto ne osjećaju dovoljno bezbjedno da se vrate.“

Ovo je ozbiljan izazov za Netanjahua. Izraelski zvaničnici su rekli da žele da se djeca, koja su raseljena sa sjevera, upišu u svoje škole kada školska godina počne u septembru. Ekonomski gubici rastu sa obustavljenim radom na farmama i preduzećima duž granice sa Libanom.

Turisti više ne dolaze do poznatih plaža i pećina u blizini Roš HaNikre ili Naharije, grada južno od kibuca, gdje su ulice prepune uniformisanih rezervista na putu ka jedinicama izraelske vojske koje se pripremaju za sukob.

Dženet Tas kaže da se pomirila sa mogućim ratom i njegovim posljedicama. „Više se ne bacam na pod kada krene uzbuna. U ovim godinama možda više neću biti u stanju da ustanem. Ako budem oteta ili zarobljena, neka me ostave. Ne želim da neko bude ubijen da bi me spasio.“