Kenan Malik [ Peščanik/The Guardian ]

Zašto stari ljudi i ideje vladaju svijetom

Kada zapadnu u teškoće ili ih obuzme strah, države traže vođstvo starijih ljudi, napisao je Plutarh, grčki istoričar i filozof iz prvog vijeka, razmišljajući o tome „treba li stari ljudi da se bave politikom“. Samo stari, vjerovao je, posjeduju mudrost koja se stiče godinama i smirenost koja dolazi s iskustvom. „Državu koja odbaci svoje stare“, tvrdio je, „neizbježno će preuzeti mladi koji su gladni statusa i moći, a nemaju potrebne državničke kvalitete“.

Piše: Kenan Malik

Kako bi Plutarh ocijenio Bajdenov nastup u prošlomjesečnoj debati s Donaldom Trampom i njegovo insistiranje da treba da ostane kandidat Demokratske stranke na predsjedničkim izborima u novembru? Plutarh je znao da starci s vremenom propadaju, ali je vjerovao da je "zlo uzrokovano fizičkim propadanjem nadomješteno prednostima njihovog opreza i staloženosti“.

Šta god da bi rekao o Bajdenu, Plutarh bi vjerovatno lako prepoznao sve bitne aspekte savremene politike. Ne radi se samo o tome da dvojica muškaraca koji se nadmeću za mjesto predsjednika SAD imaju 81 i 78 godina. Osijedjeli su i američki zakonodavci. Srednja starost članova Zastupničkog doma je 58, a Senata 65 godina. Više od trećine senatora ima preko 70 godina.

Takođe, nije samo Amerika zemlja kojom vladaju starci. Vladimir Putin ima 71 godinu, kao i Si Đinping. Indijac Narendra Modi ima 73 godine; njegov pakistanski kolega Sehbaz Šarif je godinu dana mlađi, a Šeik Hasina u Bangladešu tri godine starija. Benjamin Netanjahu ima 74 godine, lider palestinske uprave Mahmod Abas 88, a iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Kamenei 85. Najstariji aktivni svjetski lider, kamerunski predsjednik Paul Bija, ima 91 godinu i cijelu deceniju je stariji od Bajdena.

Naravno, ima i mladih lidera. Sa 35 godina, francuski premijer Gabriel Atal je najmlađi na svjetskoj sceni. Možda ne zadugo. Na parlamentarnim izborima u Francuskoj, dvadesetosmogodišnji Jordan Bardela, iz krajnje desničarskog Nacionalnog okupljanja, dobio je šansu da postane novi premijer. Ipak, trend "gerontokratije“ – vladavine starih – dominantno je obilježje savremenog svijeta.

"Nije trebalo da bude tako“, tvrdi američki istoričar i filozof Samuel Mojn. U predmodernom svijetu poštovanje prema starijima bilo je ugrađeno u tkivo društva, kao sredstvo održavanja društvenog poretka i discipline. „U staraca je mudrost, i u dugom vijeku razum“, kaže Jov u Starom zavjetu.

Izgleda da je dolazak modernog doba potpuno promijenio društveni status starih. „S rođenjem političke modernosti“, kaže Mojn, francuski revolucionari su rušeći stari režim „eksplicitno ciljali na moć starih“, u namjeri „ne samo da svrgnu aristokrate u ime običnih ljudi, i očeve u ime sinova, nego i da na širem planu neutrališu drevnu tradiciju gerontokratije za dobrobit većine koju čine mladi“. Ipak, „autoritet starijih“ je s vremenom obnovljen, a „mladi pretendenti“ su potisnuti.

Paradoks savremenih društava, posebno na zapadu, jeste to da uprkos velikoj političkoj moći starih, starije osobe u široj zajednici često ostaju zanemarene i lišene podrške u našim sve više atomizovanim i individualističkim društvima. Društvene mreže koje su nekada osiguravale njihovu egzistenciju danas su oslabljene. Paradoks je i to što živimo u društvima koja veličaju mladost i kulturu mladih, ali ključeve političke moći ipak predaju starcima.

Ovi paradoksi nastaju zato što je moderna gerontokratija proizvod društva u kom se moć i bogatstvo akumuliraju unutar određenih porodica i unutar određene klase, dok su sklerotični politički sistemi osmišljeni tako da mogućnost miješanja autsajdera svedu na minimum.

U knjizi o „nastajanju i preoblikovanju britanske elite“ koja će se uskoro pojaviti pod naslovom Rođeni da vladaju, sociolozi Aaron Rivs i Sam Fridman primjećuju da se uprkos pričama o transformaciji elite i pojavi „novih elita“, vladajući poredak reprodukuje na manje-više isti način kao prije jednog vijeka, te da postoji znatan „kontinuitet u vezi s tim ko i kako može dospjeti u redove elite“. Naravno, nove društvene grupe – posebno žene i etničke manjine – položile su pravo na privilegije viših ešalona britanskog društva. Ipak, ističu Rivs i Fridman, oni koji su danas rođeni u jednom procentu na vrhu imaju iste izglede da uđu u elitu kao i prije 125 godina. Iste porodice, škole i institucije oblikuju vladajuće klase. To starcima neizbježno daje velike prednosti bogatstva i moći.

U isto vrijeme, politički sistemi građeni da dovedu do demokratske transformacije evoluirali su u strukture u kojima se stabilnost postavlja iznad svega, a osmišljene su tako da političke turbulencije svedu na minimum. Od britanskog sistema u kom pobjednik dobija sve, preko korišćenja drugog kruga na francuskim izborima da se poveća broj glasova protiv disidentskih stranaka, do američkog Senata koji slabo naseljenim ruralnim državama pruža jednaku zastupljenost kao velikim državama s urbanim stanovništvom, politički i izborni sistemi su bedemi za zaštitu od prijetnje koju predstavljaju autsajderi.

Plutarhovo strahovanje da će se uzburkana omladina „nepromišljeno baciti na javne poslove, povlačeći za sobom mase i stvarajući tako haos olujnog mora“ i danas proganja mnoge, mada se danas više plašimo „populističkih“ lidera nego mladih. Nastojanje da se svako remećenje svede na najmanju moguću mjeru takođe pomaže starima da zadrže moć. Mašinerija koja je pokušala da osigura da Bajden ostane predsjednički kandidat, uprkos zabrinutosti zbog njegove starosti, i teškoće koje su njegovi kritičari iz stranke morali da savladaju da bi ga zamijenili, dobro ilustruju ovaj proces.

Na zapadu (mada ne nužno i u ostatku svijeta), demografske promjene, i naročito starenje stanovništva, imaju važnu ulogu u održavanju starih na vlasti. Ali i iza demografije se krije politika.

Gerontokratija je sestra plutokratije. Problemi pred nama nisu posljedica sukoba starih i mladih ili generacijskog rata, već dinamike klase i moći, učvršćivanja bogatstva i marginalizacije autsajdera. Dok Britanija izlazi iz 14. godine torijevske vlasti, u godini u kojoj polovina zemaljske kugle izlazi na izbore, nema potrebe da previše brinemo o sistemu gerontokratije. Više treba da nas brinu temeljni razlozi koji stare ljude i stare ideje održavaju na pozicijama moći.

 (Autor je britanski pisac)