Igor Lasić  [ DW ]

15. 10. 2025. 12:13

Nova crkvena seksualno-politička ofanziva u Hrvatskoj

Početak školske godine u Hrvatskoj ove jeseni obilježen je, između ostalog, i burnom reakcijom rukovodstva Rimokatoličke crkve na plan Grada Zagreba o uvođenju zdravstvenog i seksualnog vaspitanja i obrazovanja.

Prema mišljenju Zagrebačke nadbiskupije s kraja septembra, dotični programi sadrže „za katolike neprihvatljive pristupe i sadržaje“.

Dalje u istom proglasu, kao i u istupima tome pridruženih političkih stranaka i konzervativnih nevladinih udruženja, međutim, otkriva se i konkretnija zamjerka. Istaknut je primjer Rijeke gdje je u sličnom programu, kažu, već došlo do devijacija širenjem tzv. rodne ideologije.

Kako je došlo do tako izraženog uticaja Crkve u Hrvatskoj - takvog da se ona često uzima zdravo za gotovo u funkciji merodavnog subjekta, dovodeći u pitanje sekularnost države - koja je već blokirala određene razvojne procese u javnom obrazovnom sistemu, a i znatno šire?

U razgovoru o tome s pedagoškinjom Vedranom Spajić Vrkaš, najprije smo se neminovno vratili nekoliko decenija unazad, u doba osamostaljenja Republike Hrvatske. Kao što napominje naša sagovornica, profesorka emerita na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nova elita tada je započela sa čišćenjem obrazovnog sektora od „ideoloških zagađenja“.

Školsko „novo normalno"

„Širom su otvorili vrata novim, 'rodoljubivim' akterima na čelu sa krajnje konzervativnim dijelom Katoličke crkve, koji će djecu i mlade vratiti vjeri i porodici“, rekla nam je Spajić Vrkaš, dodajući da je vremenom to postalo „novo normalno škole".

No, vremenom je Crkva postajala sve manje vidljiva u samom sistemu, prebacujući zadatak na birane profesionalce u struci, kao i na dio civilnog društva koji je u međuvremenu dizajniran po mjeri kakva odgovara kleru.

Ukupno gledano, pak, proces preuzimanja hrvatske škole od strane konzervativnih snaga najjasnije se ocrtava u pokušajima uvođenja građanskog i seksualnog vaspitanja.

„Pored toga, ideja o uvođenju građanskog vaspitanja i obrazovanja u škole nije došla 'iznutra', nego kao dio ispunjavanja EU-obaveza. Izrada prvog zvaničnog kurikuluma započinje 2011. godine, dakle, pred ulazak Hrvatske u EU. Dvije godine potom, nakon što je radna verzija eksperimentalno sprovedena u više škola, te nakon što su uvedene izmjene po rigidnoj naučnoj provjeri i rezultatima vrednovanja, počinje proces uklanjanja kurikuluma".

"U javnoj raspravi uglavnom učestvuju predstavnici organizacija civilnog društva koje sebe predstavljaju kao zaštitnike porodice i vjere“, podsjeća ova pedagoškinja.

Svrgavanje građanstva kao temelja demokratije

Kurikulum je nakon toga zamijenjen nametnutim, na brzinu sklepanim „interdisciplinarnim“ programom Agencije za vaspitanje i obrazovanje, koji će nekim slučajem zadovoljiti „rodoljubive“ crkvene kriterijume.

„I on je uveden eksperimentalno“, prisjeća se dalje Vedrana Spajić Vrkaš, „kao poseban izborni predmet i obavezna međupredmetna tema, ali uz pripremu nastavnika tek sporadično i neadekvatno, ako uopšte. Tridesetak škola koje su se inicijalno odlučile na njega postepeno je odustajalo. Međupredmetna primjena zatim će zavisiti isključivo od motivisanosti i truda pojedinih nastavnika. Novi program uslijedio je 2020. godine."

Izrađen u sklopu Kurikularne reforme, sadržavao je tri cjeline – demokratija, ljudska prava, civilna zajednica. Po mišljenju ove pedagoškinje sa Univerziteta u Zagrebu, u programu je ipak izostalo nužno „centriranje tih tema oko koncepta građanina“.

Nadalje, čitav „proces detronizovanja ustavno konstituisanog hrvatskog građanstva", kao temelja demokratije, opisan je kao „čuvari nacionalnog identiteta“ i uspješno priveden kraju.

Kad podvuče crtu, Vedrana Spajić Vrkaš nalazi da je sprovedenom retradicionalizacijom škola prestala biti instrument demokratskog razvoja Hrvatske, sa čim ima i lično iskustvo.

„Na osnovu sopstvene, skoro pola vijeka duge nastavne i istraživačke prakse, mogu reći da kontinuirano raste broj studenata koji ne uspijevaju da zadovoljavajuće strukturiraju svoje stručno mišljenje, kritički detektuju i analiziraju uzroke problema u struci i društvu, logički argumentuju svoje stručne stavove i slično“, mišljenja je Spajić Vrkaš.

Crkva pri tom nije uvjek samo posmatrala sa strane i čekala šta će se dogoditi u oblasti zdravstvenog i seksualnog vaspitanja i obrazovanja.

Tako je prije pet godina zabilježen slučaj sa anketnim upitnikom koji su vjeroučitelji dijelili učenicima pojedinih srednjih škola, a gdje su se od učenika tražile sasvim eksplicitne informacije o njihovim prvim seksualnim iskustvima, samozadovoljavanju, omiljenim seksualnim tehnikama, seksualnim pomagalima, eventualnom abortusu, analnom seksu itd.

Nakon roditeljske pobune u nekima od škola upitnik je povučen, ali iz Crkve nikad nije komentarisano kako to da se ona mogla pozabaviti tom temom među učenicima, dok joj angažman sekularnih vlasti, te naučnih službi u tome nije prihvatljiv.

Neugodna milost

Mimo pogleda iz samog vrha struke ili iz školskih klupa, u okviru ove teme i unutar iste problematike takođe nas je zanimao koncepcijsko-analitički pogled na Crkvu. Zbog toga smo konsultovali Anu Mariju Grinfeld, austrijsko-hrvatsku teološkinju i istoričarku Crkve.

Ona je u stavu Hrvatske biskupske konferencije utvrdila dve kritične tačke. Prije svega, tu je strah od „seksualizacije djece“ u ambijentu rastućih seksualnih sloboda. Ujedno, tu je strah od „dženderizma" ili onoga što Crkva prepoznaje kao rodnu ideologiju.

„Iako 'zdravstveno vaspitanje' postoji tek kao ideja u glavama gradskih većnika, ne kao gotov kurikulum, u Crkvi se duva već na hladno – nasuprot preporukama pape Lava XIV“, uočila je Grinfeld.

No, brojne izazove te vrste Crkva smatra neprihvatljivim već dugo, otkako postoje na široj političkoj sceni, uključujući prava homoseksualnih i transrodnih osoba.

„Crkva to ne može prihvatiti, kao što se sama izražava. Ali zbog toga stvarnost, npr. transrodne osobe, neće nestati: one su stvarnost, igra prirode, priroda, a ne model nametnut nekim od pobornika 'rodne ideologije'. Dobronamerna i dušebrižnička papina preporuka 'mrzeti grijeh, ali grešnika prihvatiti s milosrđem', pri tom zagovara dualizam koji je u praksi teško sprovediv i graniči se s farisejskom samodopadljivošću ili neugodnom 'milostivom' utjehom“, smatra Ana Marija Grinfeld.

Bez tabua ni razgovor o higijeni

Kao drugu kritičnu tačku crkvenog stava ona vidi to što Crkva odgovornost za zdravstveno vaspitanje prebacuje na roditelje.

„Ona im to nameće kao njihovo tobože 'apsolutno', 'isključivo' pravo. Ja ne mogu naći niti jedan smislen argument u prilog tom nastojanju. Ignorišu činjenicu da će predmet spadati u vanredne, neobavezne školske aktivnosti".

„Teme zdravih stilova života, prevencije zavisnosti, što se odnosi i na preterano korišćenje mobilnih telefona, ali i na kockanje, uz mentalno i seksualno, te reproduktivno zdravlje – zahtjevaju stručno znanje, ne tek dobre namjere. Uz to, neki roditelji ne uspijevaju da razgovaraju ni o pitanjima seksualne higijene bez sopstvenih opterećenja tabuima", rezolutna je ova teološkinja i analitičarka Crkve.

Za ilustrativan kontra-primjer, ona ističe to što se ni versko vaspitanje ne prepušta roditeljima, tj. samo roditeljima, a ni to nije slučajno, jer i ta vrsta vaspitanja iziskuje neku stručnost.

„Osim toga, Katolička crkva se boji gubitka uticaja na svoje vjernike, zato insistira na 'pravu' da svuda bude prisutna sa svojim učenjem. No danas, na velikom 'tržištu ideologija' i spasonosnih ponuda različitih hrišćanskih i vanhrišćanskih vera, Katolička crkva morala bi nuditi to učenje nenametljivo, poštujući slobodu savjesti, čega se ni njeni vjernici ne smiju odreći“, zaključila je Ana Marija Grinfeld.