s.đ. [ RSE ]

ZABORAVLJENI OD KREMLJA

Sibirsko selo i dalje podržava Putina

Jevgenij Aleksandrovič se sjeća relativno dobrih vremena u Loščinkoj, selu s vremenom istrošenim drvenim kolibama i utabanim putevima, izolovanim u sibirskoj tajgi. Obližnji "sovhoz", odnosno državna farma, bio je glavni izvor zaposlenja, objašnjava Aleksandrovič.

"Bilo je dovoljno posla za svakoga, nijesam živio u ovoj kući sve vrijeme. Živjeli smo u drugoj, a onda smo se preselili. Državna farma nam je dala stan, ovde sam vozio traktor," Aleksandrovič se prisjeća sjetno ispred svog trošnog prebivališta.

Državna farma postojala je više od decenije nakon raspada Sovjetskog saveza prije zatvaranja početkom 2000-ih, crpeći život iz Loščinke i drugih sela u regionu, objašnjava Aleksandrovič.

"Ali u selu sada praktično nema goveda, neki drže svinje. Krave je teško uzgajati, stočna hrana je skupa i treba vam prostor za njihovu pašu. Nemam automobil, imao sam jedan traktor. Veliki problem: mnogo pića," dodaje on.

Turbulentna vremena

Porodice su masovno odlazile, ostavljajući za sobom napuštene kuće, od kojih su mnoge bile iskorišćene za građevinske materijale ili otkupljene kako bi služile kao baštenske parcele za neke od sretnika u toj oblasti. Samo oko dvadesetak ljudi sada živi tokom cijele godine u Loščinki, i sve su penzioneri, izuzev jednog dječaka koji se školuje.

Andrej Jegorov je upravljao buldožerom na farmi devedesetih, kada je državna farma već bila u raspadu, objašnjava on.

"Tako su ljudi radili, ali nijesu bili plaćeni - jednostavno su radili besplatno. Tako da sam ja otišao sa svojom porodicom i iznajmio stan u Borodinu, ali iznajmljivanje je bilo skupo, pa smo kupili malu kolibu u blizini," priča Jegorov, dodajući da njegov brak nije preživio turbulentno vrijeme.

"Poslije toga sam se razveo od moje žene. Ona je dobila sve, pa sam se vratio ovamo," objašnjava on.

Šetajući po blatnjavim stazama u Loščinki, povremeneni lavež pasa je jedini znak života.

Sve prodavnice, uključujući i javno kupatilo, već odavno su nestale. Osnovne namirnice, uključujući hljeb, se dostavljaju nekoliko puta nedjeljno na prodaju željnim mještanima. Voda se mora ispumpavati, jer u Loščinki nema bunara.

Isporuka pošte se pažljivo prati jer može sadržati penzije, skromne sume, ali od velike važnosti za preživljavanje ovdje. Jedini "posao" koji je ostao je medicinska klinika, koju vodi žena koja je pred penzijom. Usamljena ulična svjetiljka u Loščinki nije zasjala godinama.

Vera Škudina kaže da su žalbe lokalnim zvaničnicima u okolini Borodina da se popravi svjetlo bile besmislene. "Rekli su nam da postoje i teži slučajevi od nas," sliježe ramenima dugogodišnja stanovnica Škudina. "Lokalni zvaničnici ovdje dolaze samo tokom izbora."

Osjećaj da vlada za njih ne radi ništa uobičajen je širom Rusije, gdje je predsjednik Vladimir Putin tokom godina uspio da preuzme sve više moći za sebe, isključujući civilno društvo. Ali, dok kontroliše Kremlj, ne samo da ruska ekonomija slabi, njeno stanovništvo iščezava, utičući na sela kao što je Loščinka koja su na ivici izumiranja.

Uprkos teškoćama i odsustvu nade, svi glasački listići koji su u Loščinki predati na predsjedničkim izborima 18. marta – 25 ukupno - bili su za Putina, koji je dobio četvrti mandat za predsjednika.

Budući da su svi glasači u poodmaklim godinama, penzije su bile velika briga.

"Poslije 40 godina i osam mjeseci rada, dobijam 8.500 rubalja (135 dolara) penzije mjesečno," kaže Valentina Jegorova. "Moj muž je cio život proveo na državnoj farmi, a kao vojni veteran dobija 15.000 rubalja mjesečno, (oko 245 dolara), a sa mojom sićom... Pa, moguće je preživjeti."

Vera Škudina nije ni približno sretna.

"Radila sam kao mljekarica cijelog života, ali u čemu je poenta. Moram podići mog unuka, njegov otac negdje pada od pijanstva. Oni žive odvojeno od nas, prekoputa. Odgajala sam ga još od kada je bio u pelenama."
Škudina objašnjava kako "biznismen" u obližnjem Borodinu kamionima svake sedmice prebacuje robu u grad, nudeći im na kredit ponudu koja je previše dobra da bi je ignorisali ljudi bez novca u Loščinki.

"Ne znam da li su cijene visoke ili niske, ovdje nema ništa sa čim se može porediti. Oni prodaju na kredit, tako da mnogi ljudi to uzimaju, to se događa. Mi dobijamo penzije, oni donosu robu, dolazimo i isplatimo posljednju narudžbu i ponovo nam prodaju na kredit. Penzije su male, dobijam najmanju, 8.300 rubalja (135 dolara) ", dodaje Škudina.​

Teško pogođene zabiti

Putinovo obećanje da će podići penzije, nešto što je obećao da će uraditi u godišnjem izveštaju upućenom naciji 1. marta, je ono što je pridobilo Škudinu da glasa za čovjeka koji najduže vlada Rusijom nakon Staljina.

"Penzija možda nije velika, ali dolazi svakog mjeseca. Zato smo za Putina," kaže Škudina.

"Ne znam zašto su svi glasali za Putina, ali za koga smo drugo mogli glasati?" pita Jegorova, koja je radila na biračkom mjestu broj 1.841 u Loščinki na dan izbora.

"Glasala sam, naravno, za Putina, jer - šta ako bih glasala za Kseniju Sobčak, na primjer? Šta bi ona uradila? Treba nam Putin, neka bude Putin. On zna šta se dešava u svijetu i kako to treba riješiti, i to je to," kaže Jegorova.

Njen muž ponavlja uvjerenje u ruskim teško pogođenim predjelima o tome da ih Moskva ignoriše.

"Ono što se ovdje dešava u Loščinki... Kremlj ne zna ni da postoji na mapi," kaže Jegorov.

Uprkos osjećanju da je Moskva zaboravila na njihove neprilike, Jegorov, kao i ostali u Loščinki, čvrsto je u Putinovom timu.

"Ja sam za Putina, neka vlada".