Priredio: M.V. [ Dragan Koprivica ]

Koprivica: Kočničari da malo prikoče

Zadivljuje stepen dvoličnosti i već tradicionalno licemjerje Demokratske partije specijalista za mućke i prevare, koja od svog poraza 2020. koristi maske uvrijeđenih pravednika. I pritom, nakon svoje nečasne vladavine, odlučno kreće u borbu za čast Crne Gore, koju su skoro tri decenije izvrgavali ruglu bez presedana u istoriji ove države

Piše: Dragan Koprivica

Stoga, posebno u Parlamentu, uvijek djeluje otužno kad se niko drugi, nego upravo predstavnici onih, koji su obrukali Crnu Goru kao crnu evropsku tačku udruge mafije, policije i sudstva, nerasvijetljenih ubistava novinara i mnogih s ovu i onu stranu zakona – kad se upravo oni busaju u prsa kako će vratiti Crnu Goru na put pravde i poštenja Dakle, u pitanju je licemjerna, providna zamjena teza, uz korisnu amneziju oko svega onoga što su napravili Crnoj Gori brukajući je pred svijetom i vijekom.

Ali vas predstavnici bivšeg režima, koji je prevozio bijeli prah kao običan krompir ili lubenice, gledaju začuđeno što vam uopšte i pada na pamet da baš
njih prozivate za bilo šta od prije, jer, naprosto, to prije se – ne važi. I zato ga treba pod hitno zaboraviti.

Oni su sad opet oni mladi, lijepi i sposobni, uz mimikrijsko uvođenje novih mladih lica, iza kojih stoje stara dvolična, a i jedni i drugi voljni da preuzmu vlast. A pritom se tobož i ne sjećivaju one mudre poruke Vladike Danila iz „Gorskog vijenca“: „Spuštavah se ja na vaše uže…“

A kad Evropa insistira da se rasvijetli mračno nasljeđe puteva korupcije, šverca, mita, nepotizma i ostalih tekovina DPS-a, oni se, navodno, čudom čude, prave da nijesu odavde, pitajući se o čemu to uopšte i zbori ta Evropa. Zato se pred bivše postavlja jasan problem: da su bar jednom tokom svoje mafijaške vladavine dali kritički osvrt na kriminalne tokove, pa da im čovjek i povjeruje. Ali se u njihovo doba često pravila praktična kombinacija da se nije znalo ko je kriminalac, a ko policajac. Ko prijepodne brani zakon, ko popodne radi protiv zakona.

Ali su oni na sve to ćutali i plutali čudeći se kako ih tadašnja mrska opozicija kao, naravno, „neprijatelj evropske Crne Gore“, proziva za ovo, ono, za sve što ih je i Evropa prozivala, pa je postojala „osnovana sumnja“ da su tadašnji opozicionari napravili neki tajni dil s Evropom.

A koji stepen bezočnih zamjena teza pokazuju gospoda otpisani, groteskni primjer je lov na tobožnje krivce za njihove loše pravce. Tako su pronašli „spasonosno“ rješenje da za sav sunovrat Crne Gore, koji su organizovano pravili sa organizovanim kriminalom, okrive Andriju Mandića. I to na dnevnoj osnovi…

Pa, kad već nijesu pravili nikakve omraze između svoje vlasti i mafije, sad „igraju“ na starim podjelama, upravo u maniru kako su i vladali tri decenije, koje su nam pojeli skakavci bivšeg režima. Kad već tada nijesu sučeljavali ovovremene poštene građane i kriminalce, sad se sjetili da probude sjenke prošlosti kroz priče o partizanima i četnicima, i da targetiraju Andriju Mandića kao dežurnog krivca za sve.

Andrija Mandić im je posebno kriv što je, u duhu riječi i djela Svetog Petra Cetinjskog, uputio mirotvoračku poruku svima u Crnoj Gori da je došlo vrijeme mirenja… Da je pomirenje osnova magistralnog puta ove države ka Evropskoj uniji. Da ne možemo posvađani u EU…Ali je bivšima profitabilnije da održavaju stare podjele, i da u potomcima jednih i drugih traže ratne zločince, što je van svake pameti. Pritom, ideja o pomirenju, otpisanima bi jedino pasovala ako bi nekako došli na vlast, pa da se pomire sa svojim povratkom u fotelje i privilegije. Interesantno je i kako se Andrija Mandić svojim ljudskim manirima pokazao u parlamentu, i nehotično blokirajući agresiju frustriranih. Oni ga u ostrašćenim diskusijama napadnu grubo i prostački, a on im odgovori kulturno i ljudski. Oni ga onda opet prozovu puni buke i bijesa, a Mandić im opet odgovori uljudno bez trunke mržnje i ostrašćenosti.

Nakon toga, perjanice opozicije ostaju zbunjene ne znajući kako uopšte odgovoriti na mirnu ljudsku riječ, neostrašćenu i dobronamjernu. Pa nikako da dignu tenzije, u znak frustracije što više nijesu na vlasti.

Tako je Mandić, zbog svojih ljudskih manira, i dalje nerješiva enigma za agresivce iz opozicionih klupa. Uzgred rečeno, autor ovog teksta se vaspitao na partizanskoj tradiciji, koju nije promijenio, ali je svjestan i činjenice da je Putin pomirio veliku Rusiju mirenjem crvenih i bijelih.

Ali to svađalicama bivšeg režima kod nas ne odgovara, jer šta bi one onda i radile kad bi prestale da barjače, kad bi se postigao potrebni konsenzus na putu za Evropu. Ostale bi kratkih rukava, bez teksta i snage javnog nastupa koji glume kroz buku i bijes u borbi za spas Crne Gore, koja se od njih jedva spasila. Sukobljavati unuke partizana i četnika u Crnoj Gori danas, to je stvar providnog političkog profita, što neće uroditi plodom, osim što će izazvati buru u čaši vode. Ali, šta je, tu je, oni koji su na zavadama vladali tri decenije, sad lako ne ispuštaju oprobani recept.

A pored Mandića je u Parlamentu i Milan Knežević, koji tako replicira opoziciji da ona redovno ostaje kratkih rukava, ali, ljeto je, pa joj kratki rukavi bolje pasuju.

Dakle, da su se bivši tokom tri decenije bar jednom pobunili protiv kriminala, pa da im se danas nešto i povjeruje. Ali, vrana vrani oči ne vadi, a udruga je udruga. Koja je nekad funkcionisala besprijekorno, ali je danas druga pjesma, posebno zbog toga što su mnogi propjevali, a slijede i drugi u otvaranju Pandorine kutije.

Crna Gora mora naprijed, pa njeni kočničari nek malo prikoče.

Autor je  univerzitetski profesor, naučni radnik, književnik i publicista