[ Pobjeda ]

STAV

Lažno pomirenje lažnih pomiritelja

Niti su protagonisti ovog tobožnjeg nacionalnog mirenja to što tvrde za sebe, niti sadržina njihovog dokumenta odgovara pretencioznom naslovu, niti im namjere, što je najgore i najopasnije, imaju veze sa mirom, mirenjem i pomirenjem, ocijenio je bivši šef crnogorske diplomatije, Miodrag Vlahović.

Upravo sam htio da počnem ovaj tekst rečenicom kako se svi dobro sjećamo, uključujući one što bi htjeli da se sve zaboravi, kako je bilo prije nego što je Bosna i Hercegovina uvučena u rat 1992., a onda sam shvatio da su, od tragičnih devedesetih godina prošlog vijeka, stasale generacije koje nemaju sjećanje na ta nesrećna i tužna vremena.

Zato moramo, za ovu priliku, ponoviti da su vodje nacionalnih stranaka u republici koju su mnogi, s pravom, doživljavali kao srce velike (i jedine prave) Jugoslavije, vezali svoje partijske zastave i nastupili na izborima zajedno. Karadžić, Boban i Izetbegović - zajedno.

Ta neiskrena idila je kratko trajala. Njihovo političko "pomirenje" se završilo sa 100.000 ubijenih i deset puta više raseljenih. Zemlja je razorena stravičnim zločinima i genocidom, a prekrivena primarnim, sekundarnim i tercijernim masovnim grobnicama - klasifikacija je napravljena s obzirom na to koliko su puta kosti nesrećnih i nedužnih ljudi bile namjerno prenošene s mjesta na mjesto, kako bi se ukrili tragovi. Magnum crimen, koji je obilježio naše vrijeme i ostavio trajne traume u životima ljudi na prostorima počivše Jugoslavije.

Ako i kada čečenski namjesnik Kedirov doputuje u Plav i donese obećani milion (?!) za ulaganje u tu crnogorsku opštinu, vjerovatno će mu domaćini podariti i jedan primjerak papira o tzv. nacionalnom pomirenju, koji spremaju Demokratski front i Bošnjačka demokratska zajednica.

Nadamo se da, tim povodom, neće biti vezivanja partijskih zastava, jer je pomenuti dokument dovoljno zlokoban, da zlo ne treba dodatno i nepotrebno zazivati. Dovoljna je, dakle, ta hartija, na kojoj piše kako u Crnoj Gori nije riješeno srpsko, a ni bošnjačko pitanje.

Kako bi se "riješila" ta "otvorena pitanja" ostaće zauvijek misterija. Kako bi Crna Gora preživjela to "rješenje", još manje je jasno. Ovdje se nacionalisti i politički oportunisti, kojima se čini da su medjusobno temeljito različiti, udružuju iz sasvim prozaičnih razloga i interesa. Njima odgovara privremeno i fingirano pomirenje, odnosno utisak o istom. Koliko se medjusobno vole i poštuju - samo što im na čelu ne piše.

Niti su čelnici Demokratskog fronta za zeru pomjerili svoja shvatanja, poslije svih zločina i nesreća koje je izazvala politika kojoj još uvijek (sada i sa novim žarom) pripadaju, niti se od bošnjačkih političara koji su se u ovo upleli može čuti suvislo opravdanje za ovakvo trulo paktiranje.

Stvari su jednako destruktivne i lažne kao i ono "pomirenje" koje su prije četiri godine promovisali ovi isti iz Demokratskog fronta, sa nekima sa "crnogorske" strane. Da ne pominjemo imena i dajemo im sada na značaju: Nomina sunt odiosa.

Jedan od putnika u Grozni, predsjednik opštine Plav, javno je priznao kako je protiv i NATO-a i EU. Tako je, konačno, a moguće i neoprezno, dešifrovao o čemu se ovdje radi i čemu sve to služi.

Stvari zahtijevaju širu analizu, ali je suština jasna: niti su protagonisti ovog tobožnjeg nacionalnog mirenja to što tvrde za sebe, niti sadržina njihovog dokumenta odgovara pretencioznom naslovu, niti im namjere, što je najgore i najopasnije, imaju veze sa mirom, mirenjem i pomirenjem.

Upregnuti su u ona kola koja treba da destabilizuju Crnu Goru, da poremete, ako već ne mogu da ometu, njenu odluku o članstvu u Sjevernoatlantskom savezu, da uzdrmaju (nažalost: lomljivi) politički okvir koji je u našoj zemlji s mukom gradjen i, za sada, sačuvan - uprkos brojnim izazovima, rizicima i opasnostima u posljednjih dvadeset godina.

Ukratko: političari koji ne priznaju crnogorsku državnu nezavisnost, a još manje crnogorsku kulturu i nacionalni identitet, ne mogu i nemaju što da mire i s kim da se pomire. Sa time se nećemo miriti, niti imamo na to pravo.

Nema mirenja, ni pomirenja ni sa onima koji negiraju i opravdavaju zločine i zločince: ove savremene, koji obitavaju u Hagu, ali i one iz Drugog svjetskog rata.

Providna je i cinična podvala da se Crna Gora može "popraviti" sa one strane koja ne želi da iskreno prihvati njeno postojanje. Nema mirenja, ni pomirenja sa ksenofobičnim i anti-crnogorskim politikama i političarima. To je ćorava politika koju je Crna Gora odavno prozrela i napustila, stranputica sa koje se Crna Gora, na veliku žalost ovih "pomiritelja" i njihovih naredbodavaca, vratila, počevši od raskida sa politikom koju je personifikovao Milošević.

Danas, u predvečerje crnogorskog pristupanja Alijansi, ovakve političke podvale su, zapravo, pokušaj da se naša zemlja vrati u nesrećnu poziciju koju je imala na početku jugoslovenskog rata: da se ne pitamo o našoj sudbini, već da se, kao taoci tudjih interesa i namjera, svrstamo u "nacionalne" kolone, koje treba da predvode ovi i ovakvi koji jedni drugima nude pomirenje, dok mjerkaju što im i kako može dopasti od naše Crne Gore.

Naša je zajednička obaveza da im to ne dozvolimo.