Rozalija Romanjec  [ DW ]

31. 10. 2025. 11:05

Merc i Erdogan za tješnju saradnju – uprkos razlikama

Kada je Berlin prošle nedjelje odobrio Turskoj isporuku 20 lovaca „Jurofajter Tajfun“, novi pravac njemačke spoljne politike postao je jasan. Kancelar Fridrih Merc zastupa realnu politiku koja u mnogo čemu prevazilazi pristup njegovih prethodnika, Angele Merkel i Olafa Šolca.

„Iskoristimo ogroman potencijal odnosa“, poručio je Merc nakon sastanka u Ankari i dodao: „U geopolitičkim vremenima, kada velike sile oblikuju politiku, Njemačka i Evropa moraju da prošire svoje strateške partnerstva.“

Prema riječima kancelara – „tu nema zaobilaženja Turske“.

U trenutku kada mnogi sukobi prijete da eskaliraju pred evropskim pragom, njemačka vlada očigledno pokušava da pronađe novi način saradnje sa zahtjevnim partnerima.

Kritike poslije posjete Ankari

Turska se i dalje smatra jednim od takvih teških partnera. Berlin i Evropa trenutno mogu samo da posmatraju kako predsjednik Redžep Tajip Erdogan, koristeći sva, pa i nedemokratska sredstva, potiskuje političke protivnike kako bi učvrstio svoju vlast. Zbog toga su izjave Merca izazvale oštre reakcije u Njemačkoj.

Predsjednik njemačko-turske parlamentarne grupe Serdar Juksel (SPD) optužio je tako kancelara da Turskoj obećava približavanje Evropskoj uniji, ali da „ni riječ ne govori o političkim zatvorenicima, ograničenoj slobodi medija ili o demokratskim opozicionarima poput Ekrema Imamoglua“. To, kako je naveo Juksel, šalje pogrešan signal.

Zaista, Merc tokom konferencije za novinare sam nije ni pomenuo opozicionog političara koji je već mjesecima u zatvoru. I tek kada ga je novinar upitao o uslovima za pristupanje Turske Evropskoj uniji i u tom kontekstu o ovom pitanju, Merc je odgovorio: „Izrazio sam svoju zabrinutost što nezavisnost pravosuđa ne odgovara našim shvatanjima.“

Proširenje saradnje s Turskom kao politički cilj

Za njemačku vladu je jasno da, imajući u vidu unutrašnjopolitičke ciljeve, saradnju s Turskom treba proširiti. Naročito kada je riječ o migraciji, odnosno vraćanju migranata i izbjeglica. Turska kontroliše ključne migrantske rute ka Evropi, što Merc i njegovi ministri vide kao značajnu priliku. Oni žele da povećaju broj deportacija iz Njemačke i nadaju se da će Turska prihvatiti više tih ljudi nego ranije.

Vidjeće se da li će taj plan vlade u Berlinu uspjeti i da li će Ankara zaista biti spremna na više vraćanja migranata – u svakom slučaju, za sada se čulo malo konkretnih informacija. U narednim mjesecima trebalo bi da uslede novi sastanci na ministarskom nivou.

Merc se, inače, tokom posjete, vidno trudio da stvori dobru atmosferu. Turska je bila prva zemlja koju je posjetio van Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, što je trebalo da bude poseban gest – kao i to što ga je na putovanju pratila supruga Šarlote.

I u tonu razgovora mogao se čuti duh poboljšanja odnosa. Nakon godina njemačke uzdržanosti prema turskom članstvu u EU, novi kancelar je makar govorio o tješnjem povezivanju Turske s Evropom.

„Želimo da dalje utiremo put Turske ka Evropi“, rekao je Merc, ali je taj proces ujedno vezao za uslove – demokratiju i vladavinu prava.

Iz perspektive Ankare, to je bio značajan korak napred koji Erdogan može da iskoristi prije svega na unutrašnjem planu.

Turska kao posrednik u svjetskim sukobima

Još jedan razlog zbog kojeg Merc želi tješnje odnose s Turskom jeste njena uloga u međunarodnim sukobima. Predsjednik Erdogan održava dobre kontakte i sa Moskvom i sa Kijevom, razumije se s Donaldom Trampom, a ima i direktne veze s Hamason i novim rukovodstvom u Damasku. Štaviše, Ankara dijeli isti politički cilj s Njemačkom na Bliskom istoku – rješenje u vidu dvije države.

Upravo taj zajednički interes Fridrih Merc je želio konstruktivno da iskoristi tokom posjete Turskoj. Međutim, kada je riječ o Pojasu Gaze, stavovi njega i Erdogana javno su se sudarili.

Sukob mišljenja zbog Gaze

Dok se Merc jasno svrstao na stranu Izraela, Erdogan je tu zemlju ponovo optužio za „genocid“. Turski predsjednik je više puta protivrječio njemačkom kancelaru i optuživao Izrael za stanje u Gazi. Na to je Merc pozvao Tursku da „utiče na Hamas da pređe u drugu fazu ovog sporazuma“.

Ostaje neizvjesno da li turski uticaj zaista seže dovoljno daleko da bi mogao da dovede do razoružanja islamističkog Hamasa. Nejasno je i pitanje međunarodne mirovne misije u Gazi. Turska i nekoliko arapskih zemalja spremne su da učestvuju, ali pod uslovom da misija ima mandat Ujedinjenih nacija – što Izrael odbija.

Dok se mirovni plan ne sprovede, na dugačkom štapu je još jedna želja Berlina – da se jednoga dana uključi u obnovu Pojasa Gaze.

Ekonomska saradnja Turske i Njemačke i vojna industrija

Pored međunarodnih sukoba, na dnevnom redu bila je i čitava serija ekonomskih projekata: veća saradnja u vojnoj industriji, kao i u oblasti saobraćaja i infrastrukture. Za Erdogana je izuzetno važno da Turska, kao članica NATO, lakše dolazi do evropskog oružja, borbenih aviona i druge vojne opreme.

Na kraju, tu je i tri miliona ljudi turskog porijekla koji žive u Njemačkoj. A Njemačka je i najvažniji trgovinski partner Turske, njen najveći investitor. Trgovinska razmjena trenutno iznosi oko 55 milijardi eura i svake godine raste. Zato je visoko na dnevnom redu bilo i pitanje olakšica za poslovne vize za turske privrednike.