Oliver Piper  [ DW ]

10. 10. 2025. 07:42

Haos oko vraćanja „korona-pomoći“ u Njemačkoj

Frizerka Marion Alemajer do danas nije zaboravila 23. mart 2020. godine. Bio je to drugi dan prvog lokdauna u Njemačkoj, uvedenog radi suzbijanja korona-virusa, kada su tadašnji ministar privrede Peter Altmajer iz CDU-a i ministar finansija Olaf Šolc iz SPD-a davali velika obećanja.

„Važno mi je da naglasim: mi dajemo bespovratnu pomoć, nije riječ o kreditu“, objašnjavao je Šolc šta je to „korona-pomoć za mikropreduzeća i samostalne djelatnike“. „Dakle, ne mora ništa da se vraća.“ A Altmajer je dodao: „Nećemo nikoga da ostavimo samog!“

Pet i po godina kasnije, Marion Alemajer osjeća se sasvim napušteno. Za Dojče vele (DW) kaže:

„Mnogo se obećavalo, a ništa nije ispunjeno. Mnoge kolege i prijatelji su me već tada upozoravali: ’Pazi, moraćeš to jednog dana da vratiš.’ A ja sam im govorila: 'Ne, to ne može biti, ne smiju to da urade kad imamo stoprocentnu zabranu rada!'“

Tada je Alemajer dobila 9.000 eura kao korona-pomoć – novac koji joj je očajnički bio potreban, jer je šest nedjelja bila bez ikakvih prihoda. Tek 4. maja 2020. u Njemačkoj je ublažena zabrana kontakta i frizerski saloni su smjeli ponovo da otvore.

Međutim, u jednom trenutku vlasti su saopštile da je pomoć bila odobrena samo na osnovu prognoze, kako bi se premostio „problem s likvidnošću“ izazvan koronom. Prema procjenama njemačkog Ministarstva privrede, od oko 13 milijardi eura koje su savezna vlada i pokrajine isplatili za period od marta do juna 2020, čak pet milijardi eura isplaćeno je „previše“.

Zbog toga je poslato desetine hiljada zahtjeva za povraćaj – a jedan od njih stigao je i Marion Alemajer. Od nje se tražilo da vrati 7.000 eura. Tužila je državu protiv tzv. završnog rješenja i – pobijedila. Ipak, vlada pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija i dalje od nje, kao kompromis, traži polovinu iznosa – 3.500 eura.

Pored toga, Alemajer mora da otplaćuje i tzv. „pomoć za novi početak“ (Neustarthilfe) od 7.500 eura dobijenu za drugi, jedanaestonedjeljni lokdaun, i to u ratama. Ona kaže:

„To stvarno boli – troškovi salona i osiguranja i dalje su išli. Uz to su dolazila i brojna otkazivanja u naredne dvije godine, jer su mnogi govorili: ’Zbog korone mi je to ipak previše rizično.’ A ja od toga živim. Tu nema nikakve sigurnosne mreže.“

Svaka pokrajina sa sopstvenim pravilima

Samostalni radnici, poput Marion Alemajer, mogli su da dobiju 9.000 eura za firme do pet zaposlenih, 15.000 eura za one do deset zaposlenih i 25.000 eura za one sa deset do pedeset zaposlenih. Za mnoge je ta pomoć tada bila spas – ili bar ogromno olakšanje. Pa tako i za frizera Gida Virca. On je inače predstavnik svih frizera u pokrajini Porajnje-Palatinat.

U razgovoru za DW kaže:

„Političari su obećali nešto što kasnije apsolutno nisu ispunili. Među svim frizerima vlada ogromno razočaranje i povrijeđenost. Tek sredinom, odnosno krajem 2024. godine prihodi su se vratili na nivo prije korone – ali uz znatno manje mušterija.“

Mnoge njegovi kolege, kaže, bili su primorani da raskinu ugovore o penzijama kako bi preživjeli, dok su drugi jednostavno odustali. „Mi frizeri – nestajemo tiho“, kaže.

Ono što male preduzetnike i samostalne djelatnike posebno ljuti jeste „federalna šarolikost“ u Njemačkoj – svaka pokrajina ima svoja pravila oko povraćaja novca. U Bavarskoj i Baden-Virtembergu pogođeni ne mogu ni da ulože žalbu na rješenje, već moraju odmah da pokrenu tužbu. U pet slučajeva, Upravni sud Baden-Virtemberga sada je presudio u korist preduzetnika – oni ne moraju da vraćaju novac pokrajini. Obrazloženje će uslijediti kasnije, a presude još nisu pravosnažne.

U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji su se, pak, uslovi za povraćaj menjali čak 15 puta u roku od nekoliko nedjelja.

Ministar privrede u Hesenu želi olakšice za pogođene

Pokrajina Hesen sada je privremeno obustavila proveru „korona-pomoći“. Tamošnji ministar privrede Kaveh Mansuri iz redova SPD-a objašnjava:

„Ovde nije riječ o globalnim korporacijama, već o samostalnim djelatnicima, srednjem sloju i zanatlijama. Želim da iskoristim sve zakonske mogućnosti kako bismo pogođenima olakšali situaciju. Za mene je to i pitanje pravde.“

Frizer Virc, koji sada ima jednog zaposlenog manje i vraća svoju pomoć od 15.000 eura u mjesečnim ratama od 635 eura, kaže:

„Političari više ni sami ne znaju kako da izađu iz svega ovoga. Jedan mi je čak rekao da se procjenjuje da su troškovi kontrole i naplate tih povraćaja mnogo veći od samih iznosa koji će se vratiti. Zaposlili su i mnogo ljudi da uopšte prate i sprovode cio postupak.“

Advokat: Spor oko povraćaja novca stvara ogorčenost prema politici

Rajner Herman je vjerovatno čovjek koji u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji najbolje poznaje detalje „korona-pomoći“. Taj advokat je sredinom 2020. osnovao grupu IG NRW-Soforthilfe i sada pomaže skoro 11.000 pogođenih, među njima i Marion Alemajer.

Njegova ocjena glasi: „Ta pomoć je administrativna sramota.“

Za DW kaže: „Ljudi ne samo da su razočarani, već su i duboko ogorčeni. Vidio sam visokoobrazovane ljude, iskusne preduzetnike, kako se radikalizuju – danas više ne možeš ni da razgovaraš s njima. Drugi su potpuno slomljeni i depresivni. Mnogi su već proglasili stečaj ili će to uskoro morati da urade, jer se sada naplaćuju i ostale privredne pomoći.“

Na pitanje šta je Njemačka mogla da uradi drugačije, Herman ne mora dugo da razmišlja:

„Prvo, trebalo je da savez propiše jedinstvene uslove za dodjelu pomoći, a da 16 pokrajina samo sprovodi program – da se izbjegne federalni haos.

Drugo, prijave je trebalo jasno i razumljivo formulisati, uz objašnjenja, da ljudi bez pravnog znanja ne bi sami sebi nanijeli štetu.

I treće, pokrajinske vlasti morale su građane da tretiraju kao partnere, a ne kao protivnike – i da ne odbijaju dijalog.“

Na kraju dodaje da bi dovoljan bio i pogled preko granice:

„Baš naš susjed, Belgija, uvela je pomoć koja se produžavala i prilagođavala iz mjeseca u mjesec. Imali su program u koji su se ljudi jednostavno uključivali – niko se nije žalio, niko nije gunđao, niko nije tužio. Sve je funkcionisalo odlično.“