Hana Sokolova  [ DW ]

29. 08. 2025. 07:01

Front sve bliži: Kako teče evakuacija Ukrajinaca u Donbasu?

„Sjedimo na koferima“, kaže žena koja se predstavlja kao Natalija iz Svjatogorivke, sela na obodu grada Dobropilja na istoku Ukrajine. Ruska vojska je napredovala i sada je na samo desetak kilometara od njene kuće. Ukrajinski vojnici uspjeli su da povrate neka mjesta, ali sela svuda unaokolo i dalje su pod stalnim bombardovanjem.

Jedini razlog zašto Natalija još nije napustila Svjatogorivku je taj što njeni stari roditelji odbijaju da se evakuišu. „Moj otac kaže: ’Rođen sam ovdje i ovdje ću i da umrem’. A ja mu kažem: ’Umrijećeš, ali neće biti nikog da te sahrani kad svi odu.’“

Reporterka DW-a razgovarala je s Natalijom u gotovo napuštenom selu. Evakuaciju su, uz pomoć volontera, organizovali oficiri specijalne ukrajinske policijske jedinice poznate kao „Bijeli anđeli“.

Evakuacija u Donbasu je opasna stvar i grupa zato putuje u oklopnom vozilu opremljenom elektronskom borbenom opremom. Za volanom je David, volonter iz dobrotvorne misije AURA, a policajaca Ilija Malzev proučava mapu. Moraju da pokupe ljude na dvije različite adrese u Svjatogorivki.

„A gdje ću da živim?“

Na prvoj adresi čeka 74-godišnja Marija. Već je spakovala svoje stvari. Policajac nosi njene torbe, a volonter joj pomaže da stigne do vozila. Marija ne može brzo da hoda, oslanja se na štap. Konačno ulazi u vozilo. Teško diše.

„Dronovi lete pravo na nas. Htjela sam u stvari da ostanem. Mislim – ionako sam već stara. Ali ovaj život me tjera da odem. Nepodnošljivo je. U našoj ulici ostao samo jedan komšija, svi ostali su otišli“, kaže nam Marija.

Spasioci ne uspijevaju odmah da lociraju drugu adresu. Gotovo niko ovdje ne poznaje 70-godišnju Tatjanu, čije se ime nalazi na spisku ljudi koje treba evakuisati. Na kraju je policajac pronalazi u jednoj od napuštenih kuća. Sklonila se tu prije nedelju dana, nakon što je njena kuća u obližnjem Dobropilju uništena projektilima. „Morala sam da ostavim sve svoje stvari“, kaže nam.

„Hajde, idemo! Nema smisla da se ostane ovdje“, pokušava Malzev da ubedi Tatjanu. Starica pokriva lice rukama. U početku ne želi da krene – ali se na kraju zahvaljuje pomagačima. „A ja sam mislila da su me svi zaboravili“, kaže i osmjehuje se.

Na izlazu iz Svjatogorivke, ona pita gdje će ubuduće da prima penziju. „Tamo gdje budete živjeli“, kažu joj spasioci. „A gdje ću da živim“, pita ona.

„Situacija se drastično promijenila“

Pronalaženje smještaja za ljude iz gradova i sela blizu linije fronta isto je tako teško kao i sama evakuacija, kaže Konstantin Tunicki. I on je policajac iz jedinice „Bijelih anđela“, a inače je i on sam interno raseljeno lice. Porijeklom iz gradića Kurahove, koji je Rusija okupirala početkom ove godine.

Evakuisani iz Dobropilja, Svjatogorivke i drugih sela najprije se dovoze do privremenog centra u Donjeckoj oblasti, Tu im pomažu volonteri iz raznih dobrotvornih organizacija. Ljude zatim prevoze dalje na zapad, u Dnjepropetrovsku oblast, gdje ih ili stavljaju u vozove ili smještaju u skloništa za hitne slučajeve. Ove nedjelje, broj evakuisanih daleko je premašio raspoloživi smještaj i mnogi su zato morali da spavaju u šatorima.

Tunicki kaže da svakodnevno dobijaju desetine zahtjeva za evakuaciju od ljudi u Dobropilju i okolini. „Čitava stambena zgrada u Dobropilju uništena je navođenim projektilom. Pet ljudi koji su nas čekali prenoćilo je tamo. Situacija se drastično promijenila.“

Tunicki objašnjava da, ako jedinice za evakuaciju nisu u mogućnosti da uđu u neko područje jer je previše opasno, onda govore ljudima da krenu pješice. Jednom su dobili poziv od jednog starijeg para. „Bile su teške borbe u selu Nikanorovka. Stariji par koji otežano hoda dovezao je u kolicima staricu koja je inače vezana za krevet u susjedno selo Bilecke. Rekli su nam da su ruski vojnici ubili ženinog sina, kao i u njene komšije koji su se krili u podrumu.“

„Ljudi brzo pakuju svoje stvari“

Ljudi napuštaju Dobropilje i okolinu i u sopstvenim vozilima. Automobil sa bijelom trakom i prikolicom zaustavlja se na mjestu za evakuaciju. Vlasnica auta, Natalija, objašnjava da je traka namijenjena za zaštitu od ruskih dronova, a prikolica služi za to da se cio njen život preveze negdje drugdje. Natalija, njen muž i njihova mačka upravo su napustili Dobropilje.

„Tamo je uništeno mnogo kuća. Grad zaista djeluje jezivo. Ljudi brzo pakuju svoje stvari i odlaze“, kaže. „Iskreno, ne znam šta ćemo dalje. Prvo moram da prebolim sve ovo.“

Natalija i njen muž kreću se ka Ternopilju na zapadu Ukrajine, gdje planiraju da posjete svog sina. Bio je vojnik u armiji, ali je demobilisan nakon što je ranjen. Natalijina majka još uvijek je u Dobropilju. „Nisam mogla da je ubijedim“, uzdiše žena.

„Ljudi ponekad odbijaju da budu evakuisani. Obično je to zato što su ih rođaci stavili na spisak, a oni sami to nisu tražili“, objašnjava Tunicki. Pomagači onda pokušavaju da ih ubijede. „Doći će vrijeme kad niko više neće moći da im priđe.“

„Moj savjet je: Sklonite se na sigurno“

Oleh (56) iz Pokrovska zna kako izgleda kad odbijete da odete. „Moj savjet je: Sklonite se na sigurno“, poziva on. Oleh ima povrede na licu, šav iznad oka i zavijenu ruku. Napustio je Pokrovsk biciklom. „Izvukao sam se. Imao sam sreće. Ali duž cijelog puta bilo je polomljenih bicikala, pokvarenih motocikala i automobila.“

Tri dana ranije, ruski dron uletio je u Olehovu baštu. „Bio je kao neki mali avion. Kružio je. Nisam shvatio da je to toliko opasno. Iznenadna eksplozija skoro mi je spalila oči“, kaže. U pomoć su mu pritekle komšije. Nakon napada dronom, Oleh je sada djelimično slijep.

Odlučio je da ode, jer u Pokrovsku ni bolnice više ne rade. „Pod stalnim smo bombardovanjem. Kuće gore. Grad više ne postoji“, kaže on.

Olehov brat u junu je poginuo od artiljerijske granate. Morao je da ga sahrani pored ograde. „Mnogo ljudi je sahranjeno u baštama“, kaže Oleh.

„Ako neko još uvijek sumnja, moj savjet mu je: Idite!“, ponavlja on. Prošlog septembra, na početku evakuacije Pokrovska, ženu i ćerku poslao je u Odesu, ali on sam je odbio da ode. Tada nije želio da napusti kuću.

„Bio sam vezan za svoje stvari. Ali život je dragocjeniji“, kaže Oleh. Sada, dok putuje da se pridruži ženi i djetetu, sve njegove stvari stale su u samo dvije torbe.