Filip Đorđević (Beograd)  [ DW ]

03. 08. 2025. 07:51

Tri decenije kasnije: Duboke rane Krajišnika

Ratko Krajčinović iz Rume i Nenad Abramović iz Beograda se ne poznaju, ali ih svašta spaja. Obojica su Krajišnici iz Siska, obojica izbjeglice. Obojica u Srbiji nisu morali opet da počnu od nule, nego ispod nule, kako kažu, da nastave život kako znaju i umiju.

Ali, danas donekle različito gledaju na dešavanja devedesetih i ono što Srbi mahom nazivaju „padom Krajine“, a Hrvati „vojno-redarstvenom operacijom Oluja“. Ove godine je trideseta godišnjica, okrugla.

„Rat je bio, pa šta sad“

„Srbi su narod koji zna da prašta, ali ne smije da zaboravi“, kaže Krajčinović (70).

„Tako familija i ja idemo u Hrvatsku, imam i rodnu kuću gore koja nije prodata. Mislim da bi strasti trebalo smiriti nakon 30 godina i da se dođe do nekog, bilo kakvog pomirenja i da krenemo dalje“, priča on za DW.

Krajčinović dodaje da „svakodnevne ratnohuškačke parole“ ne vode dobru. „Ja drugačije to gledam – rat je bio, pa šta sad. Vrijeme je da jedni drugima pružimo ruku i da idemo zajedno ka Evropi, ka boljem životu zapravo.“

Sa druge strane, Abramović (57), predsjednik udruženja raseljenih, doseljenih i izbjeglih lica „Zavičaj“, za DW kaže da su emocije pomiješane. On je rođen u Hrvatskoj i kaže da je Oluja odnjela imanje, a donjela teške životne ožiljke.

„Napustili su me roditelji i brat. Te emocije su pomiješane – sjećam se djetinjstva, škole, majke, lijepih dana. A onda je došao rat u koji nismo vjerovali – jer smo vjerovali u bratstvo i jedinstvo. Nažalost, izgleda da smo samo mi Srbi u to vjerovali.“

Pomiješane emocije avgusta

Dodatnu težinu avgustu daje upozorenje Ministarstva spoljnih poslova Srbije, koje je ove godine pozvalo građane da izbjegavaju putovanja u Hrvatsku od 1. do 10. avgusta.

U Hrvatskoj se „Oluja“ pompezno proslavlja, dok vlasti u Srbiji organizuju komemoracije.

Abramović sve opet osjeća na svojoj koži — nije otišao na sahranu rođene tetke. „Jednostavno, Srbi tamo sada, s obzirom na stanje, nemaju šta da traže“, kaže on.

Krajčinović kaže da je zadržao prijatelje koje je upoznao prije rata, ali da ne pričaju o ratu. Tako je, kaže, vaspitavao i djecu.

„Nema toga! Pusti nišan, pusti puške, pusti naoružanje i pusti sve, ajmo dalje, ajmo gledati kako bolje živjeti. Ja to govorim sad koji imam 70 godina, ali tako odgajam i djecu“, priča on i nastavlja:

„Moja djeca isto tako ne gledaju zlim očima Hrvate. Nemaju zašto… mislim imaju, ima razloga zašto, međutim potiskuje se to. Ajmo da idemo samo dalje u bolji život. Ništa drugo“, objašnjava Krajčinović.

Počeci ispod nule

Krajčinović nam priča kako je izgledao novi početak u Rumi 1996. godine. Kaže, to je bio „početak ispod nule“, ali su snalazili.

„Ja sam profesor fizičkog vaspitanja pa sam našao u školi posao, neka zamjena bila, tri mjeseca, međutim slabo je bilo plaćeno, nekih 200 maraka, a 200 maraka je bio stan. I treba živjeti, onda sam otišao u komercijalu i nekako smo preživljavali.“

„Ali, onda nemaš auto, nemaš kuću sve se zaradilo i kupilo i tako. Počinješ ispod nule. Jer smo imali tada dvoje maloljetne djece i dvoje staraca, kojima trebaju ljekovi, koje treba stalo vozati po doktorima. Ali dobro, Bože moj, na koga će se osloniti nego na nas“, kaže Krajčinović.

Abramović priča da je došao u Beograd sa 27 godina, ali da je glavni grad tada bio „zabranjen“ za izbjeglice. Trrebalo je da idu u Vojvodinu ili na Kosovo.

„Izgledalo je tužno i jadno, zato što još i tad je bila mobilizacija, pa su nas vraćali u Slavoniju. Maltene, mi nismo smjeli da se krećemo. Jedini način je bio da odemo na Kosovo i Metohiju, ljudi koji su bili mlađi upisivali fakultete, sve do Erdutskog sporazuma. Iako je to suprotno Ženevskim konvencijama, nisu smjeli da žive, da hodaju i tako dalje. Neki su stradali ponovo kad su vraćeni na ratište“, kaže Abramović.

Kao predsjednik jednog od udruženja izbjeglica, tvrdi da se položaj izbjeglica popravlja tek poslednjih godina.

„Mi smo velike žrtve, ali tokom zadnjih deset godina se taj položaj krajišnika popravio, ima nas u institucijama, ima nas i u političkoj sferi“, kaže. „Nažalost, mi još uvijek imamo velike potrebe ovdje, u Beogradu mora da se izgradi barem 2000 stanova samo za izbjeglice, ali je bolje nego što je bilo.“

Sve mučnije godišnjice

Za mnoge proterane Krajišnike je bolna bila činjenica da je tvrdi desničar Marko Perković Tompson okupio oko pola miliona ljudi na koncertu u Zagrebu.

„Ja to ne opravdavam. Pola miliona da viče 'Za dom spremni'. Zna se koji je to bio poklič. To je bio NDH. Zašto se vraćate u ustaško vrijeme?“, pita se Krajčinović.

„Pusti to, idemo dalje, da li si Srbin, Hrvat, musliman, živimo svi zajedno jer smo naslonjeni jedni na druge, mi ne možemo jednostavno jedni bez drugih, to je stavljanje klipa u točkove. Ja to ne volim, i gotovo.“

Sa druge strane, sa režimskih televizija u Srbiji svakodnevno se čuju optužbe da su u Hrvatskoj svi „ustaše“, a ratni zločinci su sada već stalni gosti programa.

Utisak je da godišnjice „Oluje“ sa protokom vremena postaju zagriženije. Ova, okruglo trideseta, mogla bi biti najmučnija do sada, pa i za protjerane Krajišnike.