Ivica Petrović (Beograd)  [ DW ]

01. 08. 2025. 10:00

Beograd i Zagreb pronašli način da i dalje generišu mržnju

Hrvatska je organizovala svoju vojnu paradu povodom 30 godina operacije Oluja u četvrtak 31. jula, a Beograd s druge strane priprema svoju paradu za 20. septembar. Vojnom paradom na vojnu paradu – to je samo nastavak sada već višegodišnje trke u naoružanju između Srbije i Hrvatske. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je skoro svaku nabavku oružja stavio u kontekst Hrvatske i njenog naoružanja, i nerijetko proglašavao Srbiju za „najjaču vojnu silu u regionu“.

Ali, dok se čeka vojna parada u Beogradu, kao neka vrsta uvertire promocija mladih oficira, koja je predviđena za subotu 2. avgust 2025, već unaprijed je doživjela brojne kritike. Za kritičare režima činjenica da je zbog tzv. Ćacilenda u Pionirskom parku u centru Beograda promocija premještena u kasarnu na Banjici, umjesto tradicionalno ispred Skupštine Srbije, pokazuje nepoštovanje Vojske Srbije od aktuelne vlasti. Takvo poniženje Vojske ocjenjuje se kao poruka da je Ćacilend važniji od oružanih snaga zemlje.

Generisanje netrpeljivosti

„Nesumnjivo je da se Srbija i Hrvatska nadmeću u modernizaciji oružanih snaga. Hrvatska je u NATO, ali ona i dalje vidi Srbiju kao najveći bezbjednosni izazov. A isto tako Hrvatsku vidi i Srbija“, kaže za DW vojni analitičar Aleksandar Radić.

„Odnose između Srba i Hrvata ipak ne možemo svoditi samo na vojne parade i naoružanje. Na neki način je i iznenađenje da se 30 godina nakon Oluje gradi tolika količina netrpeljivosti. Srbi nakon tog tragičnog događaja nisu više relevantni u Hrvatskoj po svojoj brojnosti i ulozi, ali su očito Beograd i Zagreb pronašli način da i dalje generišu mržnju i netrpeljivost“, ocjenjuje Radić za DW.

Parada ili šarada?

„Te parade ja zovem šaradama, i one služe samo za domaću javnost“, kaže za DW novinar Davor Lukač: „Hrvatskoj kao članici NATO ne prijeti nikakva opasnost od Srbije. Vojne parade o kojima govorimo služe samo za podizanje morala i domaću propagandu, jer pokušavaju da predstave snagu svog oružja, koje inače ne mogu da upotrebe protiv bilo koga u regionu.“

Iako pojedini analitičari smatraju da je hrvatska vojna parada poruka Beogradu, Aleksandar Radić misli „da taj rivalitet nije motivacija za održavanje te parade“.

„Hrvatska pridaje veliki značaj obilježavanju Oluje i bilo je logično očekivati da će se tako nešto organizovati. Ali, tu sada imamo srpsku paradu i pitanje šta je motivacija za njeno održavanje? Koliko god se Vučić trudio da to predstavi kao pokazivanje moći Hrvatskoj, ona mnogo više veze ima s njegovim unutrašnjim problemima sa protestima. Datum 20. septembar nema nikakav značaj za Srbiju, niti postoji neki povod, i možemo da kažemo da se ona organizuje kako bi se pobunjenoj Srbiji pokazalo ’jači sam od vas’, i da se tako proglasi pobjeda nad obojenom revolucijom“, ističe Radić.

Kada je riječ o beogradskoj vojnoj paradi, Davor Lukač naglašava da je ona bila najavljena za 15. septembar, pa kasnije pomjerena na 20. septembar.

„Kako kaže samozvani vrhovni komandant, to će biti najveća vojna parada u istoriji Zapadnog Balkana. Najveća vojna parada u SFRJ je imala 11.000 vojnika, parada 2014 godine je imala svega 4.000 vojnika. Vojska ima problem kadrova i jasno je da te izmišljotine služe samo da njegovom biračkom tijelu kaže: ’Mi se ne bojimo Hrvatske, mi se ne bojimo Kosova’“, ocjenjuje Lukač.

Srbija je ipak druga liga

Kao značajan momenat u toj regionalnoj trci u naoružanju Aleksandar Radić ističe i hrvatsko članstvo u NATO, koje toj zemlji, prema njegovim riječima, „daje mogućnost kupovine raznih vrsta naoružanja, po modernim specifikacijama, koje Srbiji nisu dostupne. Zato Srbija sada ima mješavinu ruskog, kineskog, francuskog naoružanja, i sve limite koje takav šareniš nosi. Trebalo bi napomenuti i NATO vojne obuke – jeste da postoji neka saradnja, ali teško da će NATO Srbiji, koja nije članica, dozvoliti pristup svim nijansama modernih obuka po NATO-standardima“, skreće pažnju Radić.

Ko podržava „obojenu revoluciju“?

Hrvatska je tokom višemjesečnih protesta u Srbiji označena kao ključna zemlja koja podržava takozvanu „obojenu revoluciju“. Kasnije su tu ulogu preuzele neke druge zapadne zemlje i tajne službe, ali nikada se nije saznalo koje zemlje i čije tajne službe. Hrvatska je tako ostala jedina javno prozvana zemlja, dok su neindetifikovane zapadne zemlje ostale dio tabloidnog paketa širenja antizapadne retorike u Srbiji.

„Režimu i Vučiću je to bitno, jer je u Srbiji i dalje puno izbjeglica iz Krajine“, kaže Lukač i dodaje da „ovdje i dalje kod glasača, iako je to apsolutno nemoguće, postoji uvjerenje da je rat sa Hrvatskom moguć. I vlast to uporno forsira. Već trideset godina se traume rata u Hrvatskoj koriste za očuvanje tenzija i u Srbiji i u Hrvatskoj“, primjećuje Lukač.

Sličnu ocjenu iznosi i Aleksandar Radić, koji kaže da „Vučić šalje poruke Srbima iz Krajine koji su važni glasači i koji imaju traumu Oluje, a takođe i nacionalističkim krugovima koji imaju osjećaj revanšizma prema Hrvatskoj. To nije slučajno, jer je to neprijatna situacija za vlast. Većina u Srbiji smatra da strane obavještajne službe ruše Srbiju, ali vlast, naravno, neće nikad reći da su to neke zapadne zemlje, jer to nije baš zgodno i pamjetno. I ko onda preostaje nego Hrvatska“, zaključuje Radić.