Samir Huseinović (Sarajevo)  [ DW ]

09. 07. 2025. 08:09 1

Srebrenica: Ako mi preživjeli genocida ne govorimo, ko će?

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, život preživjelih odvija se između sjećanja i pokušaja da se izgradi budućnost. Taj život nije samo opterećen prošlošću – on je svakodnevno prožet njome. Prema sagovornicima DW, u Srebrenici, Berlinu ili Sarajevu, trauma nije prestala s potpisivanjem mira. I dalje traje – u nepravdi, tišini i sjenci negiranja genocida. Donosimo tri priče – tri svjedočanstva ljudi koji su preživjeli genocid, izgubili porodice, ali nisu izgubili glas. Njihove ispovijesti svjedoče o svakodnevnom nošenju s gubitkom, borbi protiv zaborava i hrabrosti da, uprkos svemu, govore.

Nedžad Avdić: „Ne živimo samo sjećanje – mi živimo prošlost“

Nedžad Avdić imao je svega 17 godina kada je preživeo masovno strijeljanje u Srebrenici u julu 1995. godine. U Petkovcima kod Zvornika gledao je smrti u oči, bio ranjen, zatrpan među mrtvima – ali je preživio. Danas živi u Srebrenici, ima suprugu i tri ćerke, i svakodnevno se nosi s traumom prošlosti – ali i s izazovima sadašnjosti.

„Za nas koji smo preživjeli, koji smo se vratili i koji ovde živimo – svaki dan je 11. juli. Svaki dan je godišnjica. Mi ovdje ne živimo samo sjećanje – mi živimo prošlost. I to ne samo mi, već i naša djeca. Moje ćerke su rođene u Srebrenici i one odrastaju s tim“, kaže Nedžad za DW.

Za njega, borba nije prestala time što je preživio strijeljanje: „Od trenutka kada sam shvatio da sam živ, počela je nova borba – unutrašnja, psihološka. Morao sam se suočiti s traumom, nositi s tim bremenom.“

Povratak u Srebrenicu 2007. bio je svjesna odluka. „Mogao sam otići, fizički možda i pobjeći, ali mentalno... nisam siguran da bih preživio bilo gdje drugo. Postavljam sebi pitanje – gdje je tu smisao? Vratio sam se. Danas imam porodicu. Tri ćerke. Nisam vjerovao da ću ikada više imati porodicu u Srebrenici, ali eto – moguće je. Ipak, nije lako.“

Preživjeli, kaže, i danas nisu prihvaćeni. „Za ovaj sistem mi smo strano tijelo. Ako nas nisu fizički eliminisali 1995. godine, sada pokušavaju da nas izbrišu kroz obrazovanje, institucije, kroz ignorisanje našeg jezika i identiteta. Žele da sami odemo.“

U tom kontekstu i borba za istinu je stalna. „Prvo su negirali zločin, pa masovna ubistva. Tek kad su se pojavili svjedoci, novinari, snimci – morali su priznati da se nešto dogodilo. Danas ne mogu da negiraju zločine, ali negiraju genocid. I naše postojanje.“

On, kaže, ima odgovornost da govori. „Mi nismo izabrani da budemo ubijeni, ali imamo odgovornost da pričamo. Zbog onih kojih više nema i zbog naše djece. Mi ovde postojimo, uprkos svemu.“

Nurdin Mustafić: „Moj sin nikada neće upoznati svog djedu“

Nurdin Mustafić imao je samo tri mjeseca kada se s majkom u julu 1995. godine našao u Potočarima. Iz „zaštićene zone“ UN protjerani su u Tuzlu, gdje ih je dočekao njegov djeda, nekoliko dana ranije takođe protjeran. Otac nikada nije došao.

„Početna nada vremenom je slabila, dok nije potpuno utihnula. Otac nije preživio“, kaže Nurdin za DW. Odrastao je u Sarajevu, završio Pravni fakultet, a danas je otac, muž, pravnik s položenim pravosudnim ispitom. „Moj sin nikada neće upoznati svog djedu. Ali ja znam da bi moj otac bio ponosan na mene.“

Kaže da njegova generacija ne pamti rat, ali osjeća posljedice: „Genocid je u potpunosti uspio. Ostavio me bez oca, a Dejton – bez domovine, Republike Bosne i Hercegovine.“

Još 2020. godine rekao je da ne želi ukopati „samo nekoliko kostiju svog oca“. Tu odluku nije promijenio.

Hedija Krdžić: „Ako mi ne govorimo – ko će?“

„Trideset godina nakon genocida u Srebrenici sjećanja ne blijede, bol ne iščezava“, kaže za DW Hedija Krdžić. „A pravda nije zadovoljena“, dodaje. Danas živi u Berlinu – ali svakog dana u mislima je u Potočarima.

„Ako mi, preživjele žrtve genocida, ne damo glas – ko će drugi govoriti o tome?“ Hedija je izgubila muža, oca, strica. Priča da su svi muškarci iz njene mahale i komšiluka ubijeni. Bila je među posljednjima koji su napustili Potočare, s ranjenicima u autobusu.

„Najteže je kada vas pozovu da vam kažu da su pronađeni posmrtni ostaci najbližih. Tada nestaje i posljednja nada. Jer, čovjek se nada, uprkos svemu. Ali kad vam kažu da će biti ukopani 11. jula – znate da osoba koju ste čekali nikada više neće doći“, ističe Hedija.

Prisjeća se lica umornih i očajnih ljudi u Potočarima, gdje je Vojska Republike Srpske počinila zločine. „Srebrenica je bila zaštićena zona UN, pa ipak je ubijeno 8.372 ljudi pred licem Ujedinjenih nacija. Teško je opisati četnička zlodjela. Krici žena, djece i staraca iz Potočara i danas mi odzvanjaju u ušima.“

U Njemačkoj joj je, kao medicinskoj sestri, pružena prilika za novi početak. „Moja ćerka je rođena u Srebrenici. Danas živimo u Berlinu. Ali bol je ista kao prvog dana.“

Nakon trideset godina, ove godine će prvi put 11. juli dočekati van Potočara – govoriće u Bundestagu. „Postaviću pitanje u ime svih nas: Zašto se dopušta negiranje genocida? Zašto međunarodna zajednica nije spriječila genocid 1995?“

Za Nedžada, Hediju, Nurdina i hiljade drugih, Srebrenica nije samo rana iz prošlosti. To je iskustvo, koje se živi svakog dana. U vremenu kada se, kako kaže Hedija, presude prećutkuju, a zločinci slave, njihovi glasovi su otpor. Jer, „ako mi ne govorimo – ko će?“