Elizabet Grenijer  [ DW ]

26. 05. 2025. 11:11

Žena koja je navodno isprobavala hranu za Hitlera

Prva scena filma „The Tasters“ odigrava se u novembru 1943. u istočnopruskom selu Gros-Parč (danas u Poljskoj). Mlada žena po imenu Rosa Zauer (Elisa Šlot) bježi iz Berlina, jer joj je stan u bombardovanju pogođen i useljava se kod svekra i svekrve koji tamo žive. Njen suprug, njemački vojnik, na frontu je u Ukrajini.

Samo nekoliko kilometara od sela, skrivena u gustoj šumi i okružena bodljikavom žicom, nalazi se „Vučja jazbina“, utvrđeno sklonište Adolfa Hitlera na Istočnom frontu.

Ubrzo nakon dolaska, Rosa se nađe u grupi žena koje prisilno regrutuju SS-ovci. One se svakog dana voze u Hitlerov tajni kompleks da bi tamo isprobavale hranu prije nego što se ona servira Hitleru.

Bez da ga ikada vide, žene znaju da nacistički „firer“ ima mnogo neprijatelja i da bi njegovi obroci – a to znači i njihovi – mogli da budu otrovani. Iako su mnogi u Evropi u to ratno vrijeme očajnički željeli hranu, raskošni obroci za te žene predstavljaju teror.

U sred svega toga, Rosa ulazi u tajnu vezu sa SS-poručnikom Ciglerom (Maks Rimelt). Takođe se sprijateljuje s jednom od žena u grupi, Elfride (Alma Hazun), poprilično sramežljivom i diskretnom. Ona za to ima dobre razloge.

Njemački film, u režiji italijanskog reditelja Silvija Soldinija („Hleb i tulipani“, 2000), zasnovan je na bestseleru Rozele Postorino, „Le assaggiatrici“ iz 2018, koji je preveden na više od 30 jezika, uključujući i srpski pod naslovom „U vučjoj jazbini“.

Reditelj je radio s njemačkim glumcima, a da sam nije govorio taj jezik. Do sada je izbjegavao da režira istorijske filmove, ali jedan od razloga koji ga je motivisao da adaptira roman bio je taj što se fokusira na žene – što je neuobičajeno za priču o Drugom svjetskom ratu. Soldini za DW kaže da mu se svidjelo i to što priča ne osuđuje dva glavna lika, Roze Zauer i Alberta Ciglera. Njih dvoje su, kaže, „obična ljudska bića, uprkos tome što su uhvaćeni u zupčanike užasnog sistema“.

Prema svjedočenju Margot Velk

Roman Rozele Postorino inspirisan je svjedočenjem žene po imenu Margot Velk. Ona o svojim iskustvima iz Drugog svjetskog rata nije govorila sve do decembra 2012, kada je napunila 95 godina. Tada je počela da daje intervjue za medije.

Prisjetila se tako da je otprilike dvije i po godine, počevši od 1942, bila među 15 mladih žena koje su morale probaju hranu pripremljenu za Vučju jazbinu. Film prikazuje regrutovanje tih žena i njihov dnevni raspored, baš onako kako ga je opisala je ispričala i da je Mergot Velk.

Velk je ispričala i da je preživjela zahvaljujući jednom poručniku koji ju je 1944. ukrcao u voz za Berlin. Znao je da je sovjetska vojska na samo nekoliko kilometara od Vučje jazbine. Nakon rata ponovo je srela poručnika, a on joj je ispričao da su sve ostale žene iz njene grupe vojnici Crvene armije strijeljali.

Njeno bjekstvo inspirisalo je Rozelu Postorino da u svoj roman ubaci i ljubavnu priču. Velk tako nešto nikada nije spomenula.

Navela je međutim, u jednom intervjuu za „Špigel“ 2013, da ju je silovao jedan od SS-oficira dok je radila kao degustatorka. A nakon što se vratila u Berlin, silovali su je i sovjetski vojnici, i to više puta, kako je ispričala.

Više od godinu nakon završetka rata, ponovo je pronašla svog muža. I on je imao traume zbog ratnih iskustava.

Postorino je pokušala da kontaktira Velk kako bi je intervjuisala za roman, ali ona je umrla 2014. godine.

Nema istorijskih dokaza

Nakon što je te iste godine izašao dokumentarac o Margot Velk, njemački istoričar Sven-Feliks Kelerhof izjavio je da je malo vjerovatno da je priča istinita. U članku za list „Velt“ napisao je da je Hitler u posljednjim godinama života imao problema sa probavom i da je angažovao kuvara koji je samo za njega pripremao obroke u posebnoj kuhinji blizu njegovog bunkera, unutar tzv. „Bezbjednosne zone 1“ (Sperrkreis 1). To znači da ne bi imalo mnogo smisla da se hrana prevozi van tog strogo ograničenog područja kako bi je, prije nego što se da Hitleru, isprobala grupa žena.

Autor Feliks Bor u svojoj novoj knjizi „Pre pada: Hitlerove godine u ’Vučjoj jazbini’“, piše da je prva kuvarica koja je po tom režimu pripremala obroke za Hitlera bila Helene fon Eksner. Ona je angažovana u julu 1943. Prije nje, kuvar po imenu Oto Ginter pripremao je obroke u velikim količinama za nacističke vođe smještene u Vučjoj jazbini. Van Hitlerovog najužeg kruga, u Vučjoj jazbini radilo je, naime, i do 2.000 ljudi.

Da li su žene možda morale da probaju drugu hranu, a da im je rečeno da su to Hitlerovi obroci?

U svojoj knjizi u kojoj detaljno opisuje organizaciju svakodnevnog života u Vučjoj jazbini, Bor svjedočanstvo Margot Velke spominje samo u fusnoti, napominjući da nijedan drugi istorijski izvor ne potvrđuje njene tvrdnje. Kako je izjavio za DW, tokom intenzivnog istraživanja struktura Vučje jazbine „nisam pronašao izvore koji potvrđuju priču Margot Velk“. Ipak, kako dodaje, „nisam pronašao ni dokumente koji dokazuju suprotno“.

Reditelju Soldiniju ne smetaju nikakve moguće istorijske neistine. Uostalom, kako kaže, „film se bazira na romanu, a ne na istinitoj priči“.

Priča koja je ispričana ostaje relevantna, smatra, jer film povlači paralele s aktuelnim događajima u svijetu. Kao i „Hitlerovi degustatori“, i mi svi danas osjećamo političko nasilje, čak i ako imamo privilegiju da jedemo dobre obroke, kaže reditelj.

*ovaj članak je najprije objavljen na njemačkom jeziku