Oliver Piper  [ DW ]

10. 05. 2025. 08:47

Teška potraga za posljednjim nacističkim zločincima

Klaus Barbi, od 1942. do 1944. šef Gestapoa u Lionu, zbog svoje okrutnosti nazvan "krvnik iz Liona". Ili Kurt Liška i Herbert Hagen, odgovorni za deportaciju 76.000 Jevreja iz Francuske u logore smrti, među njima 11.400 djece. To su trojica od mnogih nacističkih ratnih zločinaca i i njihovih saradnika koje su poznati lovci na naciste Serž i Beate Klarsfeld pronašli i time omogućili njihovo izvođenje pred sud. I koji zbog toga nisu mogli da negdje anonimno provedu mirnu starost. Za razliku od mnogih drugih nacista koji su, uprkos svojim zvjerstvima, živjeli nesmetano.

Advokat Serž Klarsfeld, koji je i sam preživio Holokaust kaže za DW: „Mi smo progonili samo zločince koji su donosili odluke o sudbini velikog broja Jevreja, progonili smo samo vođe konačnog rješenja. Naša potraga i učešće u hapšenju Barbija nakon dvanaestogodišnje borbe od 1971. do 1983. donijela nam je u Francuskoj veliki aplauz."

I u Njemačkoj, koja je decenijama ograničavala potragu za počiniocima nacističkih zločina samo na nekoliko vodećih osoba, spektakularno pronalaženje Barbija u Boliviji izazvalo je pažnju i odobravanje. Klarsfeldovi, koji su za svoj angažman 2015. godine dobili njemački savezni orden za zasluge, su lov na naciste shvatali kao svoj životni zadatak.

Time su postavili temelj za istorijsku odluku Bundestaga od 3. Jula 1979.: nakon gotovo 20-godišnje rasprave o progonu nacističkih zločina parlament je odlučio da ubistvo i genocid više ne podležu pravnom zastarijevanju.

„Da su Njemci 1954. godine donijeli zakon iz 1979., tužioci i sudovi bi preispitali slučajeve hiljada nacističkih zločinaca. Ali brojne su sudije bile svojevremeno članovi nacističke partije, pa bi prema njima bili popustljivi", objašnjava Klarsfeld.

Bivša sekretarica u koncentracionom logoru - simbol kasne pravde

Na popustljivost su u novije vrijeme takođe računali mnogi točkići u nacističkoj mašineriji za ubijanje. Na primjer, Irmgard Furhner je u februaru preminula u devedeset i devetoj godini života. Bivša sekretarica u koncentracionom logoru Štuthof je 2022. godine proglašena krivom za pomaganje u ubistvu u više od 10.000 slučajeva. Postupak je pokrenuo glavni državni pravobranilac Tomas Vil, koji je već pet godina na čelu Glavne kancelarije pokrajinskih pravosudnih uprava za razjašnjavanje nacionalsocijalističkih zločina u Ludvigsburgu.

On za DW kaže: „Naš zadatak je i dalje pronalaženje osoba protiv kojih još može da se vodi postupak. I dalje istražujemo koncentracione logore. Za svaki logor još uvijek postoji mnogo osoba koje bi mogle da budu žive, a koje još nismo uspjeli da pronađemo." No sve je manje onih koji dolaze u obzir za progon. „Realno gledano, još dolaze u obzir samo godišta 1925. do 1927., eventualno 1928.”, pojašnjava Vil.

 

 

Teška potraga za posljednjim živim počiniocima

Pred pokrajinskim sudom u Hanauu optužen je bivši čuvar koncentracionog logora Zaksenhauzen, koji sada ima 100 godina, za pomaganje u ubistvu u više od 3.300 slučajeva. Pronalaženje tih nacističkih zločinaca skoro 80 godina nakon završetka rata za Vila i njegov tim predstavlja ogroman izazov. Dostupnost ličnih podataka, uključujući mjesto i datum rođenja, više je izuzetak nego pravilo. A što je manje podataka, to je manja vjerovatnost da će potraga biti uspješna. „Na primjer, pronaći nekog Karla Milera bez dodatnih informacija gotovo je nemoguće", kaže Vil.

Otkako je Glavna kancelarija za isljeđivanje nacističkih zločina 1. decembra 1958. počeo rad prikupljeno je 1,78 miliona kartica s podacima o osobama, mjestima zločina i pripadnosti jedinicama. Kod državnih tužilaštava i sudova u Njemačkoj pokrenuto je gotovo 19.000 postupaka. No potraga se ne vodi samo u Njemačkoj, već i širom svijeta, uz pomoć šengenskog informacionog sistema i Interpola. Jer su mnogi nacistički zločinci emigrirali.

Krivično gonjenje ne prestaje, jer ubistvo ne zastarijeva

Ali koliko još ima smisla da se pred sud izvode stogodišnjaci koji se često proglašavaju nesposobnima za suđenje? Tomas Vil često čuje to pitanje i ima jasan odgovor: „Sama presuda je već vrlo važna jer, iako kasno, utvrđuje krivičnu odgovornost i krivicu. Nemoguće je dovoljno istaći koliko je to važno rodbini žrtava."

I Vil kritikuje to što je u Njemačkoj od kraja Drugog svjetskog rata prije 80 godina bilo premalo presuda protiv nacističkih zločinaca. Jedan od razloga za to bilo je opšte krivično pravo koje nije bio adekvatno za krivično gonjenje masovnih zločina koje je naredila država, pojašnjava Vil. I dodaje da je osim toga osnovni stav najprije bio da su s jedne strane postojali glavni počinioci koji su za sve odgovorni, a s druge strane zavedeni pomagači nacionalsocijalizma.

Glavni državni tužilac Tomas Vil zaključuje: „Najprije su se morali promijeniti društveni odnosi. Ali bez sumnje je čak i tada moglo i moralo biti više presuda. Zato je važno da se shvate rad Glavne kancelarije i brojni dokumenti koji su od tada nastali kao svjedočanstvo o načinu na koji se poslijeratno društvo suočavalo sa svojom nacističkom prošlošću.”