Dijana Roščić  [ DW ]

27. 04. 2025. 08:51

Austrija: Rušenje mita o poslijeratnim „ženama iz ruševina“

Srušeni mostovi, ruševine bombardovanih zgrada – poslije Drugog svjetskog rata Beč je izgledao isto kao mnogi drugi razoreni gradovi Evrope.

Slika o nesebičnom angažovanju žena koje su raščišćavale ruševine u Beču i time utrle put za obnovu, duboko je ukorijenjena u svijesti mnogih ljudi u Austriji - ali je već dugo predmet kritičkog preispitivanja od strane stručnjaka.

„Žene iz ruševina" je mit - pokazuju istoričari iz Austrijske akademije nauka (ÖAW) u novoj studiji. Na osnovu izvora koji do sada skoro da nisu uzimani u obzir, oni pokazuju da su za poslove raščišćavanja su uglavnom bile angažovane bivše članice i članovi NSDAP-a, odnosno nacisti.

Dokumenti - hiljade zahtjeva za odštetu bivših nacista

Martin Čigerl iz Instituta za kulturološke nauke ÖAW, za austrijsku novinsku agenciju je rekao da je zajedno sa svojim koleginicama Leom fon der Hude i Patricijom Sajfner - analizirao do sada gotovo neobrađene spise iz bečkog gradskog i pokrajinskog arhiva.

Riječ je o oko 7.000 zahtjeva za odštetu koje su podnijeli bivši nacisti koji su prinudno radili na raščišćavanju ruševina. Pozadina ovih zahtjeva jeste zakon koji je donijela privremena austrijska savezna vlada u avgustu 1945. a kojim su bivši članovi NSDAP bili obavezani na „pokajničke radne mjere" u okviru obnove zemlje.

„U periodu neposredno poslije rata nije postojao samo nedostatak radne snage, već i manjak spremnosti među stanovništvom da se uopšte uključi u poslove raščišćavanja uništenog grada", objasnio je Čigerl. Zakonska obaveza na rad trebalo je da riješi taj problem.

Nakon što su radnice i radnici, koji su na ovaj način bili prinudno angažovani, podnijeli niz tužbi za odštetu, Vrhovni sud Austrije je 1951. odlučio da imaju pravo na naknadu – i to 67 groša po satu za žene i 84 groša za muškarce.

„U tim zahtjevima nalaze se često vrlo opširna pisma u kojima podnosioci detaljno opisuju kada, gdje i šta su radili", rekao je istoričar.

„Kao bivši nacional-socijalista ... najviše sam patio", glasi jedan od citata iz zahtjeva, koji su istoričari naveli kao naslov svoje studije.

Naknada za milione radnih sati

Na osnovu ovog obimnog fonda dokumenata, Čigerl procjenjuje da su milioni radnih sati bili naknadno plaćeni. Koliko je tačno bivših članova NSDAP zaista bilo uključeno u radnu obavezu teško je reći, ali izgleda da su ti zahtjevi za naknadu predstavljali samo vrh ledenog brijega:

„Pretpostavljamo da je najviše 10-20 odsto njih uopšte podnelo zahtjev za naknadu. S obzirom čitav niz indicija, ne ostaje mnogo prostora za priču o dobrovoljnom, nesebičnom radu žena."

Od oko 7.000 dokumentovanih zahtjeva, otprilike 55 odsto potiče od muškaraca, a 45 odsto od žena.

„To je disproporcija, ako se uzme u obzir da je 1945/46. u Beču bilo znatno više žena nego muškaraca, koji su uglavnom još bili u zarobljeništvu ili na povratku s fronta", rekao je Čigerl.

Mit o „ženama iz ruševina" prešao iz Njemačke u Austriju

Ali kako i kada je iz prinudne obaveze za raščišćavanje ruševina mogla nastati predstava o nesebičnoj „ženi iz ruševina"?

U šezdesetim godinama idealizovana slika o „ženama iz ruševina" iz Njemačke prenijeta je u Austriju, piše austrijski Standard i citira istoričarku medija Margarete Zeles: „U Berlinu i sovjetskoj okupacionoj zoni Istočne Njemačke žene koje su 'zavrtale rukave' bile su stilizovane kao herione u medijskoj kampanji".

Od šezdesetih i sedamdesetih godina takve slike, dijelom inscenirane, postale su identitetski formativne i u austrijskim školskim udžbenicima. Većinu ruševina na bečkim ulicama, međutim, uklonile su građevinske mašine, piše dalje Standard.

Krajem 1980-ih godina u Zapadnoj Njemačkoj se vodila velika debata o diskriminaciji žena u zakonu o penzijama, u kojoj je isticana uloga nesebičnih žena iz ruševina. I ta debata s prenijela u Austriju.

Čigerle kaže:„Do kasnih 1980-ih godina pojam žena iz ruševina se gotovo nije pominjao u javnoj debati kada je riječ o Austrijankama. To je počelo tek tokom 1990-ih i 2000-ih godina."

Dogovorom između Slobodarske partija Austrije (FPÖ) i Austrijske narodne partije (ÖVP) 2005. je usvojena jednokratna premija od 300 eura za navodno preživjele „žene iz ruševina", koje su morale biti rođene prije 1931. i već majke prije 1952. Dvije godine kasnije premiju je dobilo 44.000 žena.

Afera Valdhajm i nestanak mita o Austriji kao prvoj žrtvi Njemačke

Prilikom otkrivanja spomenika 2018. „ženama iz ruševina", na privatnom zemljištu - naspram glavne zgrade Univerziteta u Beču - Hajnc-Kristijan Štrahe, vicekancelar Austrije i lider FPÖ, je tvrdio da je njegova partija još 1986. u bečkom gradskom vijeću počela da traži podizanje takvog jednog spomenika.

Ta 1986. je i godina afere Valdhajm. Tokom predsjedničke kampanje Kurta Valdhajma - koji je bio generalni sekretar UN od 1. januara 1972. do 31. decembra 1981. - otkriveni su detalji o njegovoj službi u Vermahtu, uključujući moguću umiješanost u ratne zločine u Jugoslaviji. Iako je Valdhajm negirao bilo kakvu krivicu, afera je izazvala međunarodni skandal i dovela do njegove izolacije na međunarodnoj sceni.

Od tog trenutka počinje da se urušava teza o Austriji kao nevinoj prvoj žrtvi nacista što je decenijama bilo dominantno tumačenje austrijske uloge u ratu.

Martin Čigerl objašnjava: „Tek tada se otvorio prostor za austrijske žene iz ruševina kao novi narativ o žrtvi. Stvarna oskudica u poslijeratnom periodu pretočena je u mit o herojstvu i požrtvovanosti, dok je nacistička prošlost još jednom potisnuta u zaborav."

Pored publikacije objavljene u časopisu „Godišnjak austrijske istorije", Cambridge University Press, na ljeto će u izdavačkoj kući Böhlau izaći i monografija Čigerla na ovu temu. Naslov knjige glasi: Ruševine sjećanja: traganje za austrijskom ženom iz ruševina.